Ra
zgovaramo sa, sada već bivšom trenericom ŽRK Arena iz Pule i trenericom reprezentativnih golmanica u Hrvatskoj. Odmor je pri kraju, nove radne obaveze u vidu prijateljskih utakmica sa Norveškom i odlaska na rad u Italiju se primiču, no prije toga podsjetimo se malo na rad Adrijane Prosenjak u ŽRK Arena.
3 i pol godine ste trenirali Arenu, od toga 2 puta ušli među 4 najbolje ekipe u Hrvatskoj i izborili Europu, ostavivši pri tom iza sebe klubove sa puno jačim igračkim imenima. U čemu je tajna?
-Pa nema tajne! Tajna je, recimo, u radu. Pri tom ne želim reći da druge ekipe ne rade, ili da smo mi radili bolje od drugih. Možda se stvarno desila kemija između jedne ekipe koja je prihvatila moj način rada, moj način treninga, zatim imala sam jako dobru suradnju sa pomoćnim trenerom i, moram naglasiti, odlično praćenje od strane uprave, odnosno predsjednika kluba negdje do pred kraj 2008.g. Uspjeh je stvoriti jednu ekipu bez zvijezda, sa igračicama nepoznatim široj rukometnoj javnosti i ovo je za grad Pulu vrhunski rezultat, nešto sa čime se Arena može ponositi.
Arena je poznata i kao klub sa dosta strankinja – Marija Dukić, Marija Mudronja, Sandra Nikčević, Vanja Radić i Vedrana Marković – cure sa ovih naših prostora došle su svoj rukometni kruh zarađivati u Puli . Je li bilo teško uklopiti ih?
-Nije bilo teško upravo zbog razloga što su to relativno nepoznate igračice, bez reprezentativnog rejtinga, nisu došle kao nekakve vedete. To su sve dobri, solidni klupski igrači koje nije bilo teško ukomponirati. Stalno govorim da općenito među mladim ljudima treba postojati jedna dobra atmosfera, dobar filing da bi se uopće moglo raditi. To su cure tako i shvatile, a u sredini kao što je Pula pogotovu nije bilo problema. Pula je grad koji prihvaća ljude sa svih strana i mislim da su se i one lako i lijepo uspjele uklopiti i u grad, i u sredinu i u klub.
Jedna igračica je ipak uspjela odskočiti – Tanja Kiridžić je debitirala za A selekciju na Trofeju Srbije, a pozvana je i za ove dvije prijateljske utakmice sa Norveškom?
-Veoma mi je drago da je za moga mandata u Areni jedna igračica dospjela do reprezentacije i da se održava u njoj. Tanja nije u onom najužem krugu od 14-16 igračica, ali na jednom širem spisku i kao neka rezerva koja će upadati kad zatreba sigurno jeste. To je za nju jedan veliki plus. Ako nastavi raditi i dalje se razvijati, za godinu-dvije može i više dogurati, sve sad ovisi o njoj.
Iako ste već 2 puta izborili Europu, niti jednom ekipa neće stvarno zaigrati međunarodnu utakmicu. Što je razlog?
-Prije 3 godine smo zbog nedostatka financija svoje pravo dali drugom klubu, a ove godine kada je kriza još izraženija, neće nas nitko ni zamijeniti. Šteta za te cure, to im je trebala biti nekakva nagrada, stalno su u hrvatskoj ligi, bilo bi lijepo da su mogle malo otputovati, vidjeti kako drugi igraju, kako funkcioniraju, bilo bi to jedno iskustvo više za njih.
Jedina ste žena-trener u 1.hrvatskoj ligi, možda i u Italiji. Osjećate li se usamljeno, jeste li dobro prihvaćeni od strane muških kolega?
-Momentalno sam jedina žena-trener u 1.hrv.ligi, ali moram reći da u svim mlađim dobnim uzrastima u Hrvatskoj u skoro svakom klubu je žena trener. Mi možemo uspjeti do jedne stepenice za stvaranje mladih igrača ali dalje je to, po općeprihvaćenom mišljenju, više muški posao. Naravno, ja se sa time ne slažem i mislim da bi trebalo biti više žena trenera u našoj ligi. Žene dobro rade, mi shvaćamo malo drugačije od muškaraca i djevojke i uopće taj sport, tako da vjerujem da će nas u dogledno vrijeme biti još. Stalno uzimamo jedan te isti primjer, ta nije bez razloga-Norveška već godinama svjetska rukometna velesila, a trenirala ju je žena. Ja se uopće ne osjećam diskriminirano, naprotiv, jako lijepo radim i surađujem sa mojim muškim kolegama. Možda je moja prednost u odnosu na ostale kolegice-trenere što sam, eto, bila nekakav vrhunski igrač, golman i svi su me na taj načim shvaćali i gledali na mene, a danas, nakon svih ovih rezultata i u Hrvatskoj i u Italiji nadam se da me moje kolege treneri gledaju i cijene i po mom trenerskom radu. I mala ispravka – u Italiji nisam jedina žena-trener. Moja kolegica Granulić koja je sa mnom igrala u Lokomotivi iz Zagreba je već nekih 15 godina trener u 1.talijanskoj ligi.
Imali ste ponuda i iz nekih drugih zemalja, što je presudilo da se opet vratite u Italiju? Privatni život?
-Između ostalog i privatni život. Od ostalih ponuda bila je jedna zanimljiva, izvaneuropska, koja se razlikovala od ostalih, u biti ona se odnosila ne na trenerski rad već stvaranje, planiranje, organizaciju jedne reprezentacije u početcima. Nakon izvjesnog razmišljanja ocijenila sam da je za mene ipak bolje ostati još koju godinu na trenerskoj klupi, raditi posao vezan isključivo za teren, a da za ponude druge vrste ima još vremena. Što se tiče ekipe u koju sad idem, to je ekipa u kojoj sam već bila, u kojoj poznajem ljude, poneke igračice, poznam talijansku ligu, odlično pričam talijanski jezik i sasvim logično je bilo da prihvatim tu ponudu.
Potpisali ste na 2 godine za Salerno, klub sa kojim ste već osvajali titule prvaka Italije i talijanskog Kupa. Recite nam nešto o talijanskom rukometu, kakva je sad situacija, je li se što promijenilo u odnosu na vaše prethodno razdoblje tamo?
-Promijenilo se eto to da su u rukometu na pijesku koji je sve popularniji sport, i muška i ženska selekcija Italije postali europski i svjetski prvaci . Što se tiče ozbiljnog rukometa Italija je iza nas, makar postoje 4 ekipe koje si uvijek mogu priuštiti dobre strance (3 stranca) i među njima kvaliteta nije loša. Ostalo je ispod nekakvog našeg nivoa.
Inače, situacija je tamo puno sređenija, onaj tko se bavi rukometom taj ga i prati, svaki klub ima svoju web stranicu, financijski uvjeti nisu loši, pogotovu u ova prva 4 kluba. Puno se bolje radi oko rukometa, a ako želiš napraviti neki dobar rezultat moraš i tamo puno raditi i trenirati, nema opuštanja niti onog lako ćemo.
Kod nas talijanska liga nije baš omiljeno odredište, zvali ste neke igračice sa ovih naših prostora i nisu pokazale interes – da li je kod njih prisutan strah od nekakve stagnacije, da li misle da neće biti dovoljno medijski propraćene, koji su po vašem mišljenju razlozi?
-Kod nas rukometašice loše žive, a kad trebaju ići van ili su ogromne cifre, čak precijenjenost, ili se pojavi strah od jezika, od daljine i tako. One što igraju u reprezentacijama previše koštaju i većinom radije idu u njemačku, dansku i slične lige gdje će za možda iste novce odigrati veći broj kvalitetnih utakmica. Svoju želju za dobrim hrvatskim golmanom sam ostvarila, dovela sam Mariju Borozan iz Trogira koju sam prije trenirala i u Areni, zatim Makedonku Biljanu Crvenkovsku, mladu ali iskusnu igračicu, te jednu odličnu Litvanku. Ostatak ekipe su talijanske igračice.
Vaši ciljevi u Salernu?
-Osvojiti Prvenstvo i Kup.
Trenerica ste reprezentativnih golmanica, kako gledate na svoj rad u reprezentaciji?
-Volim raditi u reprezentaciji, to je nešto što me ispunjava. Zadovoljna sam našim vratarkama, sa njima je lijepo raditi i u njih se možemo uvijek pouzdati. Naravno da se uvijek može više i bolje, treba više kontinuiranog rada i rezultati će biti još bolji.
Popis za prijateljske utakmice sa Norveškom je dosta 'šaren', nedostaje puno igračica. K
ako to objašnjavate?
-Mnogim igračicama odmor još traje i u terminu odigravanja ovih utakmica sa Norveškom većina njih se tek treba javiti u svoje klubove na početak priprema. Problem je bio dovesti većinu od strankinja, njih bi klubovi teško pustili, stoga smo se više odlučili za domaće cure, mislim one iz naše lige. Norveška je atraktivan suparnik i koje god cure nastupe bit će to korisno iskustvo i za njih i za rad reprezentacije.
Na MI u Pescari u opće sivilo hrvatske reprezentacije uklopile su se i naše mlade golmanice – da li ste razgovarali sa njima, što učiniti da ti mladi talenti ne izgube na samopouzdanju i da se nastave kvalitetno razvijati?
-Nisam se čula sa njima već sa njihovim trenerima. Mislim da smo prilično neozbiljno shvatili te MI, ako smo već otišli tamo trebali smo povesti najjaču postavu i pokušati otići bar korak dalje negoli na prethodnim igrama. Cure koje su otišle u Pescaru su dosta mlade, neuigrane, 4-5 dana priprema nije bilo dovoljno, a danak toj neuigranosti morale su platiti onda i golmanice. Ne treba im to uzeti za zlo, one trebaju nastaviti raditi, obje su, i Zeljko i Žderić naši veliki, ogromni potencijali koji će danas-sutra biti uzdanice naše reprezentacije.
Golmani u vaše vrijeme i sad? Ima li razlika i kakvih?
-Nema nekih posebnih razlika. I prije je bilo a i sada ima dobrih, odličnih i vrhunskih golmana, onih koji su vođe u svojim ekipama. Razlika je što se danas igra puno brži rukomet, više je šuteva na gol, sudi se pasivna igra, tako da golmani više dolaze do izražaja, a prosjek obrana se zna popeti i na preko 20 po utakmici. Toga u moje vrijeme nije bilo.
Golman po vašoj mjeri? Kakve karakteristike mora imati?
-Dobar golman prije svega mora znati igrati rukomet. Mora imati razvijene sve osobine kao što su koordinacija, brzina, agilnost, snaga, spretno
st. Mora biti osoba koja će moći voditi svoju ekipu jer golman je osoba koja sve vidi, koja dirigira obranom i potiče ostatak ekipe. Takvih golmana ima, svaki ima svoj stil, neku svoju karakteristiku, a ako će biti vrhunski mora možda biti i najeksponiranija osoba u ekipi. Namjerno neću o imenima, da se koja ne naljuti, ali po mom ukusu ima ih i u Hrvatskoj, a kamoli u svijetu.
Kao pripadnica jedne posve druge generacije, kako gledate na internet i služite li se njime? Koliko internet približava rukomet masama i može li još i više učiniti?
-Danas se svi služe internetom, ni ja nisam izuzetak, nisam nikakav ekspert ali za ono što mi treba se snalazim dovoljno. Na žalost, klubovi kod nas nemaju tu kulturu izvještavanja, nemaju vremena ili stručnu osobu koja bi sve to vodila. Malo je i stranica koje pišu isključivo o rukometu, Balkan-handball je jedan od svijetlih izuzetaka. Nama koji se bavimo rukometom drago je doznati sve moguće informacije i novosti iz naše oblasti i sretni smo da postoji mjesto koje nam to može omogućiti.
Zahvaljujem na razgovoru i želim vam još puno trenerskih uspjeha!
Autor: Sanja Sekulić
