Intervju nedelje - Danijel Anđelković! - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Intervju nedelje – Danijel Anđelković!

Intervju nedelje – Danijel Anđelković!

0 komentar

 

Sjajna klupska godina je iza njega. Kao predvodnik srpsko-crnogorske
kolonije u Segedinu, posle 11 godina je vratio titulu šampiona Mađarske
u ovu rukometnu sredinu. Pobednički niz je nastavljen sjajnim partijama
u Ligi šampiona, koje pokazuju da Pik Seged izrasta u jedan od
najboljih klubova današnjice.
Danijel Anđelković(29),
"Profesor", kako ga od milja i od istine zovu navijači i saigrači, i
dalje želi da pobeđuje u ekipi koja po njegovim rečima predstavlja
"najbolje inostranstvo" za igrače sa ovih prostora. Reprezentacija je
tužna priča, ali počev od narednih kvalifikacija, "Deni" će pokušati
sve, da sa svojom i generacijom koja dolazi, razbije skepsu domaće
rukometne javnosti. O tome i mnogo ćemu drugom…

Prošla
je prva polusezona u mađarskom šampionatu. Sve
se svodi na Segedin i Vesprem. Jel’ ti
dosadno?

– Kada
sam dolazio u Mađarsku, znao sam šta me čeka. Vesprem, Segedin i Dunafer. Bili
smo stalno drugi od 1996, kada su poslednji put uzeli titulu. Postojala je
velika želja da se skine Vesprem. Drugi motiv mi je bila Liga šampiona, jer te
godine kada sam došao, Mađarska je dobila drugu ekipu u LŠ.

Sudeći
po rezultatima utakmica u prvenstvu, one se mogu nazvati lakšim treninzima?

– Baš
tako. Jedino se izdvajaju utakmice sa Vespremom i eventualno Dunaferom.

Kako
onda u takvoj situaciji držati formu ekipe, ozbiljnost u radu, motivisanost?

– To je
više pitanje za trenera. Teško je trenirati dva puta dnevno, držati ekipu na
visokom nivou. Međutim, Uprava nam stalno daje zadatak da se mora pobediti više
od 10,12 razlike, tako da sam sebe teraš da igraš. Ipak, samo prave utakmice su
pravi izazovi.

Segedin
je blizu granice. Da li se oseća inostranstvo?

– Ovo
je najbolje inostranstvo koje postoji. Pre Mađarske, bio sam godinu dana u
Švedskoj. Došao sam u zemlju jednom sa reprezentacijom, za novu godinu sam imao
par dana i onda tek u junu. Ovde kao da sam kod kuće. Beograd je na 220 km,
Subotica na 40 km. Bliže mi je Beograd nego Nišu.

Pik
Seged je poznat kao srpsko-crnogorska kolonija. Kakva je atmosfera u ekipi? Jel’
postoji animozitet Mađara, budući da ste u većini?

– U
početku nisu bili previše srećni, jer mi stalno govorimo na srpskom. I Matke(Vladan
Matić) i Vanja Banković(kondicioni trener) i rezervni trener golmana, svi
pričamo na našem jeziku. Navikli su se. Sada su i oni naučili neke osnovne reči
na srpskom. Nama je teško da pričamo mađarski, jer nas ima puno.

Ne
pričaš mađarski?

– Za
laku konverzaciju, neko osnovno sporazumevanje, nije problem. Ali neka
ozbiljnija priča, za TV recimo, nisam baš najbolji.

Od kada
je Vladan Matić sa terena prešao na klupu, evidentan je napredak. Uzeli ste
titulu, nepobedivi ste u Evropi. Šta je to doneo Matić?

– Igrao
je sa nama i kao igrač je jako dobro poznavao ekipu sa kojom je igrao. Dao je
veću slobodu igračima u igri, određuje neke specijalne zadatke u zavisnosti od
protivnika. Tu je i Banković, koji dosta doprinosi uspehu. Oni su odličan par.

U
intervjuu za Balkan-Handball, Vladan Matić je izjavio da bilo gde da radi, uvek
bi voleo da ima Bankovića kao desnu ruku i tebe za kapitena, „suvo zlato“. Nema
sumnje, miljenik si navijača. Kako se živi sa tom popularnošću u sredini kao
što je Segedin?

– Segedin
nije mali grad, ima 180 hiljada stanovnika. Od sportova imaju vaterpolo i
žensku košarku. Rukomet je u celoj Mađarskoj jako popularan sport. I muški i ženski
klubovi su jako dobri u Evropi, a i reprezentacije postižu ozbiljne rezultate
na tom međunarodnom planu. Rukomet je posle fudbala, sport „broj 2“. Tako je i
ovde u gradu. Ljudi te prepoznaju na ulici. U banci ne moraš da čekaš u redu.
Ima i onih koji hoće da pitaju zašto nisi igrao dobro ili nešto drugo. To može nekada
da smeta, ali se navikneš tokom vremena.

Kako se
proslavila titula u Segedinu? Koliko je trajalo slavlje?


Slavilo se poprilično dugo, od pet do sedam dana)smeh). Stalno smo imali neke
prijeme i večere, opština, sponzori, pa televizije. Ovde su ljudi plakali, ne
možeš da veruješ. Kada kod nas kažeš navijač, to je nešto sasvim drugo. Ovde ljudi
imaju svoje firme, a onda popodne u halu dolaze u dresovima, sa suprugama,
majkama, decom. Kada smo osvojili titulu, ljudi od 50 godina su bili na ogradi i plakali govoreći „Hvala vam što ste nam ovo dali“. Srce im kuca
za klub.

Imaš nadimak
„Profesor“? Kako i kada si stekao tu titulu?

– To su
Ratko(Nikolić) i Šara(Šarić) krenuli još u Sintelonu kroz šalu da me zovu, a
onda je to došlo do Puljeza pre dve godine, pa je on krenuo. U početku su Mađari
to ozbiljno shvatili, pa sam dobijao pitanje, kakve sam to škole završio i
tako(smeh).

Imate
100% učinak u Ligi šampiona. Verovatno je sada ogromna euforija u Segedinu i
svi očekuju nastavak pobedničkog niza. Šta ti očekuješ? Da li je polufinale
realno?

– Što
se tiče prve faze, nismo imali baš neku pretešku grupu.

Ipak,
onakvo demoliranje domaćina(Gorenje – Seged 17:29), Velenje ne pamti?


Igrali smo kvalitetno. Što je najvažnije svih 14 igrača. Tek od februara očekujem da krenu te
ozbiljnije utakmice i da stvarno vidimo gde smo. Lično, radovaću se svakom bodu
koji budemo osvojili. Verujem da možemo pobediti sve kod kuće. Mislim da smo dovoljno
kvalitetni da uz našu fantastičnu publiku i atmosferu koja je neverovatna,
pobedimo sve. Naša hala nije velika, 2500 mesta, ali je zato atmosfera
neopisiva.

Te tri
domaće pobede, dovoljne su već za drugo mesto?

– Pa
dobro, prvo mesto je ono čemu teže sve ekipe. Samo prvi ide dalje. Svakom bodu
treba da se radujemo.

Posle
11 godina ste vratili titulu u Segedin. U tih 11 sezona, uvek je prvi favorit
bio „Foteks“. Ko je sada favorit?

– To ti
je kao Zvezda i Partizan. Nikada se ne zna. Ми смо kiksnuli
u Debrecinu i sada imamo dva boda manje, na
početku te zajedničke lige, budući da smo u prvom delu sezone bili podeljeni u
dve grupe. Ako ih ne pobedimo u Vespremu, vrlo
verovatno je da će oni imati prednost domaćeg terena u plej ofu. To ne mora
ništa da znači. Mi smo borci, pobednički mentalitet je prisutan u ekipi i takav
nam je mentalni sklop da se ne predajemo. Matke dobro priprema svaku utakmicu i
mislim da su šanse podjednake.

Četiri
godine si u Mađarskoj. Da li osećaš da ti treba promena? Možda neka jača liga,
drugi izazovi, s obzirom da je titula konaćno osvojena?

– Iz
godine u godinu, klub ima ambiciju da pravi sve više i više. Do 2010. godine
postoji plan i program koji su ljudi iz kluba zacrtali. Kada sam ja došao ovde,
bila su dva–tri stranca, a sada imamo tri Rumuna, nas je osmoro. Imamo i
kondicionog trenera, profesionalnog fizioterapeuta, trenera golmana. Klub je iz
godine u godinu sve organizovaniji. Iz Segedina bih otišao, ali samo ako se
radi o dobrom klubu. Ima mnogo stvari zbog kojih sam ovde. Pre svega, ostajem
zbog sportskog motiva. Blizu sam kuće. ima nas 8-9, družimo se stalno. Kao da
sam u Srbiji. Nemam problem sa socijalnim životom.

„Obični
ljudi“ često pogrešno doživljavaju život profesionalnih sportista. Svedok sam
da većina njih odbrojava dane do zimske pauze i dolaska kući.

– E,
sad kada bih ti rekao da svaki vikend mogu da idem kući. Ovde je najduže
gostovanje na tri sata od Segedina. Ako igramo u šest sati, završavamo u osam.
Ja sam u 23h u Segedinu, a u dva posle ponoći u Beogradu. Nekad odem do Subotice,
na burek i da pročitam novine, pa se vratim na trening. Nemam problem
nostalgije.

Iskreno,
da li misliš da je tvoja cena na tržištu limitirana, činjenicom da je naša
reprezentacija propustila već dva velika međunarodna takmičenja? Jel’ to hendikep?

– Pa,
sada ne! Da imam 22, 23 godine, i da zaslužujem da igram za reprezentaciju, a
da ne igram, onda bih bio hendikepiran. Ovo je ekipni sport. Ako dvojica,
trojica vrede, onda to ništa ne znači, budući da nas ima 14. Od 2004. godine
igram u reprezentaciji, tako da sam ime već stekao i tu, a i igranjem za svoj
klub u Evropi. Mislim da ne bi uticalo na moju cenu i da igramo u Norvešku, i da
igram dobro tamo. Ozbiljni klubovi imaju ozbiljne skaute. Niko ne ostaje
nezapažen.

U kojoj
je fazi tvoja karijera? U kom segmentu još možeš da napreduješ?

– U
detaljima, pre svega u glavi, manje sa telom. Šta sam uradio u smislu kretnji,
organizacije, to je to. Sa glavom se mogu popraviti stvari. Zadovoljan sam kako
sam igrao čitave ove kalendarske godine, ali te uvek taj sporski motiv tera da
radiš dalje. Na svakom treningu dajem 100%. I dalje nema jutra, kada kažem „ne
mogu“, kada slabije odtreniram. Dok god budem tako mogao da radim, biću na
terenu. Kada ne budem mogao, neću više igrati.

Prvi
put si u reprezentaciju ušao na Mediteranskim igrama 2001. godine, a zatim si
proživeo i Sloveniju 2004, Tunis 2005. godine, posle koga smo za trenutak poverovali
da smo na pravom putu, zatim Švajcarsku, totalni krah. Sada proživljavaš i ovaj
period, kada nas nigde nema. Kakva su ti osećanja?

– Tužan
sam zbog svega, pravo da ti kažem. Nikada nisam imao dilemu, da li da dođem i
da igram za reprezentaciju. Uvek sam stizao kada su me zvali, uvek igrao
najbolje što mogu. Tako sam vaspitavan od kada sam počeo da se bavim rukometom,
od najranijih selekcija. To mi sve jako teško pada. Imamo dobre igrače,
kvalitetnu ekipu. Žao mi je što se ne takmičimo. Mislim da bi mogli mnogo da pokažemo.

Da li
je bilo ponude od Mađara da igraš za njih?

– Oni
to tako, s vremena na vreme, ali sam im odmah stavio do znanja da me to ne
interesuje. U redu pasoš, da bih klubu pomogao zbog stranaca, ali
reprezentacija, ne! Još bi za tako nešto trebao da čekam dve-tri godine u ovom
stadijumu karijere. Ne.

Kako ti
se čini srpska reprezentacija danas? Kakva nam je budućnost?


Moramo mnogo da radimo. Mnogo više nego drugi. Mi nismo na nuli, već u podrumu,
u blatu, tako da moramo povući mnogo više da bismo vratili kola na neki put.
Mnogo više nego Rumuni i neki drugi, koji ne igraju sada u Norveškoj. Imamo
mlade igrače koji su kvalitetni. Šešuma i Vujina pratim, imaju veliki
potencijal. Za Nenadića sam čitao kod tebe na sajtu, da se oporavio i da dobro
igra. Imamo dobre igrače, mlade igrače, koji trebaju da stasavaju uz nas starije.
Oni mogu da igraju, ali ne mogu da nose igru. Sve dok ne odemo na neko veliko
takmičenje, možemo samo da pričamo. Imamo nekoliko vrhunskih igrača u evropskim
okvirima.

U
kvalifikacijama nas čekaju Farani i Izrael?


Mislim da ćemo to rutinski odraditi. Nećemo se opustiti. Moramo najbolje da
iskoristimo to vreme što je pred nama, tih 20 dana, jer mi se čini da još u
martu imamo jedno okupljanje i onda sledi jun. Ostaje nam da molimo Boga da ne
izvučemo nekog teškog rivala, kao Island.

Pratiš
li našu Superligu?


Kvalitet rukometa nije na visokom nivou. Drago mi je da je moja Kolubara na prvom
mestu i zbog toga sve više i više pratim. Kad odem kući u Lazarevac, raspitujem
se, idem na treninge. Srećan sam što su se stekli uslovi. Kada sam ja bio,
igrali smo drugu ligu i borili za opstanak. Dosta kvalitetnih igrača je poteklo
iz Lazarevca. Krenulo je, grad živi za klub i postoje finansijski uslovi da taj
klub napreduje.

Evropsko
prvenstvo u Norveškoj? Ko po tebi ima najveće šanse da dođe do zlata?

– Mogu samo
da nagađam, jer ne znam u kojim će sastavima da krenu te pripremne utakmice.
Mislim da su Švedi spremni za dobar rezultat, Nisu učestvovali na nekolko
takmičenja, a imaju odličnu ekipu. Šest igrača im igra u Kilu, ostali su po
jakim klubovima i njih bih stavio kao jedne od pikova za medalju. Španci su
jako neugodni. U zavisnosti od sastava, mogu da jure sam vrh.

Kao
primer jednog pravog sportiste, možeš li uputiti neku poruku za klince koji
kreću u sport i sanjaju da postanu veliki igrači?


Potrebno je da se voli sport i lopta, da se sluša. Mladi ljudi koji počinju da
se bave sportom treba da se trude da što više upijaju. Treba slušati i gledati.
Tako sam i ja, stalno slušao, gledao. U to vreme je u Lazarevcu bila odbojka u
prvoj ligi i ja sam često odlazio i tražio savete i od trenera odbojkaša. Bio
sam klinac i sve me je zanimalo. Četiri trenera koji su najviše uticala na moj
razvoj su Jokanović, Đukić, Vujović i Ivić. Stalno sam slušao, neke savete čak
i zapisivao, da ih ne bi zaboravio. Treba uvek da se traži informacija i da se
razmišlja, zašto je to tako? Naravno, trening, samo trening. U ovo vreme, kada
na ulici ima svega, sport je „broj jedan“, čemu treba da se okrenu mladi ljudi.
Zemlja nam ne stoji, kako stoje druge zemlje, tako da je sport jedan od izlaza.

Pratiš
li Balkan-Handball.com?

– Pratim
od kada su mi rekli za sajt pre 4-5 meseci. Drago mi je da se piše o rukometu i
da to ljudi čitaju, iako nam rukomet nije na nekim granama. Kada me interesuje
rukomet, onda prvo upalim Balkan-Handball, da vidim šta ima novo, a zatim idem
na sajt Lige šampiona.

Lepo
poređenje i redosled. Hvala Deni na odvojenom vremenu i puno sreće u nastavku sezone.

ŽIKA BOGDANOVIĆ

 

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball