Tanja Medved: "Mogu još mnogo da pružim" - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje Tanja Medved: „Mogu još mnogo da pružim“

Tanja Medved: „Mogu još mnogo da pružim“

Zorica Radojkovic
0 komentar

Novosadjanka na funkciji sportske direktorke ženskog rukometnog kluba Vardar, Tatjana Medved u igračkoj karijeri dugoj 28 godina branila je boje 11 klubova iz pet zemalja i osvojila na desetine trofeja. Igrala je na pet velikih takmičeja sa reprezentacijom i osvojila bronzanu medalju sa Jugoslavijom 2001. godine na Svetskom prvenstvu u Italiji. Duže od godinu dana živi i radi u Skoplju. Tanjina priča je jedan od primera kako se iz igračkih voda prelazi u neke druge, bez velikog upitnika iza „šta ću sada da radim“. Još kao igračica, pokrenula je svoj posao u Španiji, nešto kasnije postala EHF delegat i sportski direktor, a inicijativa da stalno gradi sopstveni put postala je u medjuvremenu njeno obeležje.

-Prestala sam da igram sa 36, a igrala sam 28 godina. Rukomet je bio i ostao moj život. U proseku, od sat vremena svakog mog razgovora, 45 minuta je o rukometu. Ispada da sam se rodila na pravom mestu u pogrešno vreme. Stasala sam za reprezentaciju u godinama rata i embarga koje su nam nekih 6-7 godina onemogućile igranje van zemlje i samim tim propustali smo velika takmičenja. Nesumnjivo, veliki hendikep za mene, moju generaciju i uopšte našu zemlju. U inostranstvu sam od ’94 i statusi sportista tada nisu bili rešeni kao sada, ako se dobro sećam Zakon o sportu je donet deset godina kasnije. Brinulo me šta ću raditi ako recimo sutra prestanem da igram, ako uzmemo u obzir da sam tada završila samo srednju školu, a studiranje sa statusom profesionalnog sportiste pod ugovorom u inostranstvu je u to vreme gubilo smisao. Iskoristila sam svoje menadžerske sposobnosti i sedam godina u Španiji vodila menadžersku agenciju. Jedna sam od retkih, ako ne i jedina koja je igrala vrhunski rukomet, menadžerisala igrače koji su igrali recimo protiv mene u Ligi šampiona, a da usled profesionalnog odnosa nisam nailazila na sukob interesa i probleme. Uživala sam u vremenu u kome sam trenirala jednako kao i u onom kada sam spremala ugovore. Prestala sam sa menadžerskim poslom u ekspanziji svetske ekonomske krize kada je naglo nestalo finansija, kada igrači to nisu hteli da shvate, a klubovi hteli dodatno to da iskoriste. Nekako se sve svelo, ne znam kako najprostije da objasnim, kao na neko „pijačarenje“ i prestala sam time da se bavim. Svo iskustvo iz tog perioda mi sada pomaže u radu ovde u Vardaru. Osećala sam sebe u tom nekom smeru, iako je bilo prirodnije da to pre bude trenerski posao.

Razmišljaš li o trenerskom poslu?

-Jasno sam imala plan da sa završetkom igračke karijere okrenem novu stranicu. Biti trener podrazumeva isto što i igrač samo je četiri puta teže. Obaveze su mnogo veće. Iz ove perspektive vidim da kao igrač dolaziš na gotovo. Jeste da imaš odgovornost da radiš, treniraš i preneseš na teren šta ti drugi pripremi, ali nije za poredjenje. I kao igrač sam pričala da su žene posebne u svim segmentima. Mislim da bih mogla puno da dam i da imam znanje koje mogu da prenesem. Sada sam u Vardaru koordinator mladjih kategorija, odnosno rukometne akademije, i to je nešto što me ispunjava. Tu ima i menadžerskog dela, ali i rada na programu i planovima sa trenerima. Povuče me da reagujem kada recimo gledam trening, mada me više povuče da igram nego da im sad tu nešto pričam, kaže uz osmeh Tanja i nastavlja priču o turniru „Jedan život, jedna ljubav“ kada je bilo praktično prvo predstavljanje akademije Vardara i svega onoga što se radilo mesecima ranije.

-Cilj nam je da formiramo operativnu mrežu rukometnih škola koje moraju biti vodjene po zajedničkom planu i programu. Želimo da prevazidjemo neke ustaljene načine rada i zbog toga organizujemo stalne edukacije i radne sastanke bez obzira koliko iskustva imaju treneri u radu sa decom. Cilj je da iz jedne tako jasno vodjene operativne mreže selektujemo najtalentovaniju decu koja će dobiti priliku da zaigraju za Vardar. Brojimo 19 regionalnih jedinica u kojima trenira oko 1350 dece, sa tim da te brojke stalno variraju. Sam turnir je trajao pet dana, pokrio šest uzrasnih kategorija i tek tada se slikom videlo šta smo to radili predhodnih meseci.

Kako izgleda život na relaciji Skoplje – Novi Sad?

-Slično kao u igračkim danima kada se čeka slobodan vikend. S obzirom da sam sada majka, Lara je sa mnom, a tata nam je zbog porodičnog posla u Novom Sadu. Malo je teže, ali sa druge strane navikli smo na te distance i Laru smo vaspitali tako da je podjednako lepo i ovde i tamo. Snalazimo se.

I Vardar se snalazi sa posetom navijača na svojim mečeva. Bilo je raznih pokušaja, ne uvek najsrećnije odabranih, da se privuče veći broj ljudi na tribine, ali još uvek kapacitet „SC Jane Sandanski“ nije potpuno iskorišćen kada su rukometašice na terenu?

-To je problematika koja se ne tiče samo Vardara već je mnogo šira. Ženski rukomet nije na nivou muškog, čak ni ovde u Makedoniji gde je rukomet broj jedan. Prosečnu mušku utakmicu isprati kapacitet od pola hale, dok se mi borimo za svakog navijača. Napunimo i mi halu, napuni svaki klub kada je rezultat bitan i kada nosi znatiželju. Nije samo ovde, svugde je tako. Puna, krcata hala na ženskom sportu je retkost. Evo EURO 2012 i SP 2013 u Srbiji. Četvrto mesto je posle godina i godina ničega, bilo ogroman rezultat u toj situaciji pritiska, organizacije i svega.  Ali trebalo je godinu dana da sve sazri, da devojke privuku toliku pažnju ljudi da smo obarali rekorde i tražili mesto više u Areni. Najdivniji osećaj na svetu je bio kada sam rodila Laru i ne želim da me neko razume pogrešno, ali kada je emotivnost u pitanju, svako slušanje himne svoje zemlje je veličanstven osećaj. To jeste spektakularno. Koja ženska ekipa bi sada u bilo kom sportu u jednu halu dovela 20 hiljada ljudi? Bilo gde u Evropi, ne u Srbiji ili Makedoniji. Budućnost puni svoju halu, imaju svoju taktiku slobodnog ulaza i sve je to u redu. Ljudi neće da shvate te razlike. U muškom sportu se ne postavlja pitanje naplate ulaznica, dok se u ženskom postavlja. Sigurna sam da bi i Budućnosti bilo lakše da mogu da naplate i euro po karti za utakmicu. Vardar ne naplaćuje ulaznice da se bogati. Imati ovakav kompleks znači i da ga treba održavati jer tu rade desetine ljudi svaki dan. Trudimo se da od svakog meča pravimo spektakl. Svetlosnim efektima, muzikom, predstavljanjem, trudimo se da se nešto stalno dešava i da postoji interakcija sa publikom. Vardar se inače vodi strukturom i organizacijom jednog holdinga. Mislim da smo na putu da postanemo reprer kvaliteta kako jedan klub treba da funkcioniše u modernim vremenima. Vardar ima enormnu sponzorsku podršku i to je način koji ga održava vitalnim. Način na koji se vodi daje garancije da može da opstane dugi niz godina i samoodržavanjem. To je veliko rasterećenje za druge sponzore. Uslovi u kojima radimo i infrastruktura koju posedujemo je na toliko zavidnom nivou da nekad zažalim zašto nisam igrač da uživam u svemu ovome i na taj način.

vardar 2015Vardar ove godine ne igra Regionalnu ligu i nedostatak jačih utakmica se oseća. Bilo je priče o novoj ligi koja će funkcionisati poput muške SEHA lige, ali nije dovedena do realizacije. 

-Svi klubovi koji su igrali ili igraju regionalnu ligu jesu mišljenja da su domaće lige nezadovoljavajućeg kvaliteta ma koliko to neko negirao. Udruživanje je neophodno i to se radi u drugim sportovima. Nije sporno. Jedan od velikih problema Vardara je bio jako mali broj utakmica ove sezone. Bez obzira koliko trenirao i koliko bio profesionalan i najbolji, nedostatak mečeva se oseća. Isto kao što su se na muški tim jako dobro odrazili jaki mečevi SEHA lige. Nije isto trenirati do besvesti i nemati gde to da primeniš. Svi smo bili mišljenja da nam treba ženska regionalna liga, a svodilo se na nepoštovanje kalendara koji je predvidjen. Svodilo se na karavan sistem, pa na „ne možemo baš sada da igramo“ i slično. Ne primećujem to u SEHA ili ABA ligi. Uslovi nisu bili adekvatni, odustajanja su bila uobičajena, tako da je sve zajedno bilo frustrirajuće i neozbiljno. Vardar je želeo profesionalnu ligu koja bi bila pandan muškoj SEHA ligi, medjutim to nije prošlo. Ne želim nikoga da krivim, samo ću reći – da je bilo volje u strukturama ženskog rukometa, koliko i muškog, ta liga bi zaživela još prošle godine. Regionalna liga je u interesu ženskog rukometa svih zemalja i to ne samo na Balkanu jer bi sama Liga šampiona bila na dobitku. Ženskom rukometu treba podrška jer on i dalje daje atraktivnost, adrenalin i uživanje. Dok moj glas nešto znači i dok je jak, a jak je, govoriću i radiću u interesu ženskog rukometa.

Gledamo ženski rukomet i Ligu šampiona gde umesto lepršavosti dominira fizička spremnost. U odnosu recimo tvoj vrhunac karijere, koji nije bio davno, da ne idemo dalje u prošlost, razlike se stalno povećavaju?

-Fizička spremnost je uvek bila bitna. Samo je sada fizička dominantnost počela da se pretvara u eksplozivnost i brzinu. Plus moraš da imaš snagu da bi se nosio sa jakim faulovima i stalnim trčanjem. Morskova je recimo bila igračina, samo joj vrlina nije bila brzina, kao ni moja uostalom. Ali kada sam ponovo otišla u Španiju ’99, počela sam da primenjujem drugačije metode treninga što je doprinosilo boljoj definisanosti mišića pa sam bolje reagovala na mnogo situacija kasnije u toku utakmica. Da ne govorim o iskustvu iz danske lige gde je fizička spremnost bila najbitniji parametar. Ove sezone u Ligi šampiona svi pretendujemo na pehar, ali u ovom trenutku nijednu ekipu ne vidim toliko fizički spremnom da se izdvaja od ostalih. Larvik i Budućnost su dosadašnjim igrama zaslužili F4. Svi ostali su se provlačili. Pitanje je ko će uspeti da se konsoliduje i dodje do F4 u najboljem mogućem podešavanju i sinhronizovanju. Svi polako dostižu željene forme.  Koliko god dobro da si igrao ili igraš, cela sezona u Ligi šampiona na F4 staje u dve utakmice u dva dana.

tanja medvedVardar je na početku sezone sklopio na papiru izuzetno jak tim. Stvorila su se velika očekivanja javnosti koja kako je sezona odmicala nisu u potpunosti opravdana rezultatima.

-To je u redu i normalno. Sam klub, organizacija i infrastruktura su rasli rapidno. Ovaj tim nije isti kao prošle godine ili sezonu pre, tako da se takodje rapidno gradio. U Vardaru nema presije da preko noći mora da se osvoji Liga šampiona. Sve se polako gradi. Stabilna potpora iz koje izrasta ekipa mora postojati. Treba stvoriti pobedničku ekipu koja neće pleniti samo rezultatom. Mora da pleni duhom, uigranošću, atmosferom i igračkim razumevanjem. Na ovom nivou svakome je potrebna posebna pažnja. Igra loše sreće, bila je veliki broj povreda i drugih nesretnih okolnosti. Talenat i rad bez sreće nisu dovoljni da bi jedna ekipa stigla do najviših dostignuća. To je sve zajedno talas na kome moraš da opstaneš.  Moraš da ostaneš na vrhunskom nivou i nosiš se sa bilo kojom ekipom u Ligi šampiona. Pritisak je ogroman i očekivan. Trebalo je da prodje vreme da sve dodje na svoje, a mislim da je vreme da se kolo sreće okrene na našu stranu.

Naredna dva vikenda čeka vas izazov sezone, dvostruki osvajač Lige šampiona u dvomeču četvrtfinala.

-Moram biti surovi optimista. Đer jeste dvostruki osvajač Lige šampiona, ali obe je osvojio u Madjarskoj. Jednu u Vespremu, drugu u Budimpešti. Četiri najbolje igračice su im van stroja. Imaju problema više nego mi. Povrede su generalno najveći problem svim ekipama.

Put do Budimpešte iz Skoplja, vodi preko Srbije. A vidiš li sebe u srpskom rukometu u nekom momentu?

-Kao igrača sebe nisam ni potcenjivala ni precenjivala. Neki su me smatrali prepotentnom i arogantnom kada me gledaju na terenu, a posle kada me upoznaju, dolazile su druge konstatacije. Na dobrom sam putu da sada završim fakultet, govorim dva svetska jezika, osećam se sposobno, volim da učim i volim da pitam da bih naučila. Zašto pravim ovaj uvod? Ponudila sam se nekoliko puta otvoreno da pomognem, bez ikakvog traženja nečega za uzvrat. Bila sam tu za promocije kada se radilo evropsko i svetsko prvenstvo. I prilikom tih promocija sam nekoliko puta naišla na veliko negodovanje i ljubomoru, na nešto čemu nije bilo ni vreme, ni mesto, ni potreba. I razočarala sam se mnogo. Mislim da bih mogla puno da pružim i radila bih sigurno punim srcem, ne mogu reći više nego ovde, ali bih sigurno pronašla način da pružim još više. Ipak, Srbija je Srbija, a ja sam Novosadjanka, završila je Tanja u emotivnom tonu razgovor za Balkan-Handball.com.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball