Slovenski rukomet u mlađim dobnim skupinama uzima sve više maha. Mladići iz generacije ’96. već su pokorili svijet u Utrechtu (EYOF 2013.) te na Olimpijskim igrama mladih (Nanjing 2014.) a svoju će dominaciju pokušati nastaviti u Rusiji. Domaćin svjetskog prvenstva u naredna će dva tjedna biti Ekaterinburg, grad u blizini granice Europe i Azije. Pred sam početak ruske avanture balkan-handball.com je imao priliku ugodno porazgovarati s liderom ove već sada uspješne slovenske generacije, kapetanom Jakom Malusom.
Jaka, kako je krenulo sa rukometom?
Sa rukometom je počelo dok sam još bio u osnovnoj školi. Jedan učitelj mi je rekao da bih mogao malo probati, ali prvo je bio kao kod mnoge djece aktualan fudbal. Onda sam probao onako da malo bacim loptu i znao sam, sada već pokojnog trenera, Vladu Murka. On me zvao i to je bilo to, kad sam bio jednom u tome odmah sam osjetio da je to moj sport. Sad sam u rukometu već devet godina i to je moj život.
U čemu pronalaziš motivaciju?
Vjerojatno idem naprijed jer hoću da sam još bolji, da još više radim. Tu su neki ciljevi isto: Olimpijske igre, svjetsko prvenstvo sa prvim timom i odlazak u neke velike klubove. Građenje rukometne karijere – to je moja velika motivacija; moj životni san.
Imaš li i neke druge interese osim rukometa?
Ma nemam nekog vremena za to, ali ima onako malo druženja s prijateljima. Sad sam završio srednju školu, ali baš je rukomet prva i posebna stvar u mojem životu.
Postoji li neki veliki klub za koji bi htio igrati?
Vjerojatno Barca, ali uvijek mi je bio san da igram s Karabatićem. On mi je od početka karijere bio igrač s kojim bih htio zaigrati; to je moja želja, san. Tako da se sada zna za koga navijam, kada je otišao u Pariz.
Koliko ti je u razvoju karijere pomoglo što si igrao i u reprezentaciji ’94. godišta?
To mi je puno pomoglo. To su neka iskustva koja imaš za cijeli život. Ja sam bio tamo u Mađarskoj na SP-u 2013. i kad smo izgubili protiv Njemačke (četvrtfinale, nakon produžetaka nap.a.) to je bilo veliko iskustvo. Izgubiš utakmicu u produžecima, dvije godine si mlađi od drugih, ali evo… Bio sam tada mlađi, a sada iskustvo mogu prenijeti suigračima u generaciji ’96. jer znam kako se nositi u takvim situacijama.
Je li ti zbog toga i lakše biti kapetan ove generacije?
Vjerojatno je jer znaš kako to ide, kakav je sistem. Znaš kako se trebaš pripremiti za trening i utakmicu, a onda znaš i kako trebaš voditi svoju ekipu.
Što ti je najbitnije kao kapetanu?
Najbitnije mi je da je momčad prava, da ekipa živi kao jedno i da zajedno idemo ka zajedničkom, unaprijed postavljenom cilju.
Koje si je ciljeve ekipa postavila pred ovo prvenstvo?
Cilj je da prođemo grupu i idemo iz utamice u utakmicu, ali želje su nešto drugo – one su visoke. Ova generacija je bila prva na Olimpijadi mladih u Kini, prva na EYOF-u, ali znamo da će sada biti još zahtjevnije. Moramo ići utakmicu po utakmicu ozbiljno, sa sto posto, jer ovo natjecanje nije šala; jedan kiks može biti vrlo poguban.
Je li zbog pobjeda na EYOF-u, odnosno Olimpijadi mladih na ovoj ekipi nešto veći pritisak?
Pa možda malo i je. Ne znam kako druge ekipe gledaju na nas, ali mi smo odmah na početku priprema sami sebi rekli da ne smijemo misliti na Kinu ni išta što je bilo ranije. Ovo je Svjetsko prvenstvo; neka potpuno drugačija priča u odnosu na ranija natjecanja.
Zanimljivo je da ste ovdje sa dva selektora, Janijem (Klemenčič) i Slavkom (Ivezič). Kako to funkcionira? Ipak su oni dva malo različita karaktera…
Pa dobro je. Jani ima glavnu riječ, a Slavko je tu da nam pomogne. On je vrlo iskusan i vidi to je dobro, što ne pa je i njegovo mišljenje vrlo bitno. Na kraju krajeva, sigurno da dvojica selektora vide bolje od jednoga.
IZ EKATERINBURGA
TOMISLAV LAURIĆ
