Balkan-Handball.com

Lidija Horvat: "Napokon mogu šutirati!"

 Susresti svako malo u Puli nekog iz rukometnog i općenito sportskog svijeta nije posljednjih godina nikakva rijetkost. Razlog – boravak u Poliklinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Stanislava Peharca. Da je vrlo često moguće izbjeći operativni zahvat i nastaviti uspješnu profesionalnu karijeru, primjer  su mnogi vrhunski sportaši koji su tu boravili. Na preporuku nekih od njih, zapravo svojih klupskih kolegica Marije Jovanović i Ane Radović, kao i uz podršku kluba (Budućnost), u Pulu je došla i hrvatska reprezentativka Lidija Horvat koja već duže vrijeme muku muči sa ozljedom ramena i zbog čega najviše i nije mogla pružiti igre kakve su se od nje očekivale u novom klubu.

 

Nakon treninga koji je odradila sa pulskom Arenom i koji je bio pokazatelj njenog trenutačnog stanja, nasmijana, puna optimizma i želje za povratkom rado se odazvala našem pozivu. 

 

Lidija, koliko dugo si već u Puli i kakvi su rezultati terapije? 

 

-U Puli sam sad drugi put. Nedavno sam odradila tri tjedna rehabilitacije, sad završavam drugu seriju od tri tjedna.To moje rame (pucačko) me već dosta dugo muči, ali se stanje pogoršalo od početka priprema sa Budućnosti, bol se pojačavao, bilo je sve teže šutirati. Nakon boravka sa reprezentacijom u Norveškoj u drugoj polovici novembra, stanje se dodatno pogoršalo, bol se proširio i u lakat koji se počeo grčiti, tako da me je klub poslao u Pulu. Zadnjih par dana trenirala sam sa igračicama Arene, da malo isprobam rame i zadovoljna sam. Nakon dva mjeseca napokon mogu šutirati. Super! Osjećam još minimalnu bol, ali sve bolje i bolje mi je. Naravno, morat ću se dobro paziti, svaki put dobro zagrijati ruku prije šutiranja, vježbe, masaže, teretana. Bit će dobro! 

 

Do kad si još u Puli, bliži li se tvoj povratak na teren?

 

-Moj boravak u Puli je pri kraju, sutra ili prekosutra  se vraćam u Podgoricu. Čim se cure vrate iz Mađarske, nakon uzvrata sa Debrecenom, očekujem da ću im se pridružiti na redovitim treninzima. 

 

 Dojam je da te nije samo bolno rame sprječavalo da više i bolje igraš u klubu? Uredno si se odazivala reprezentativnim pozivima, i za kvalifikacijske utakmice za EP, i za Moebelringen Cup u Norveškoj koncem novembra – dakle, mogla si igrati? Je li konkurencija  u klubu možda bila prejaka za tebe? 

 

-Nemam ništa protiv konkurencije. Konkurencija je dobra i pozitivna stvar, to samo dodatno motivira. Prije bih rekla da je u pitanju bilo određeno nepovjerenje trenera prema meni. Mislim da mi je mogao dati nešto veću minutažu, jer bilo je perioda kada sam normalno trenirala i igrala, praktički svaki trening sam normalno odrađivala. To moje neigranje u klubu odrazilo se i na igru u reprezentaciji, osjetio se pad i tamo. No, što se može, takva je bila odluka trenera, ja sam to ispoštovala i sad se nadam da će biti bolje. 

 

Kad smo već kod trenera, mislim bivšeg trenera, u zadnje vrijeme, dakle dok je Budućnost još imala kakve – takve šanse da nastavi sa igrama u LP, u crnogorskoj javnosti se stvorila negativna atmosfera prema Gyuli Zsigi što eto, ča
k ni ostanak u Europi nije uspio amortizirati niti spriječiti njegovu smjenu. Kakva je sad situacija u klubu, je li ozračje bolje? 

 

-Iskreno, ne znam sad kakva je situacija pošto sam dosta bila odsutna zbog liječenja, ali pobjeda nad Debrecenom sa osam golova razlike govori da su cure u formi i daje velike nade za nastavak natjecanja u Kupu Kupova. Znam da su ljudi od nas više očekivali, ali ambicije su valjda bile veće od naših stvarnih mogućnosti. Ni Kup Kupova nije loša stvar i dat ćemo sve od sebe da odemo što dalje.

 

I u Hrvatskoj i u Rumunjskoj dok si igrala, uz međunarodne nastupe redovito se igralo i u državnoj ligi – kako ti se sad čini ovo u Budućnosti, prevelika je pauza između utakmica – što radite, kako održavate formu? 

 

-Da, neobično mi je to!  Nedostaje utakmica, zna biti monotono katkada. Ali, zato su nam treninzi ubitačni. Puno se radi na tjelesnoj pripremi, ovoliko do sada nigdje nisam radila. A što se tiče ovdašnje lige, iskreno,  ne znam skoro pa ništa o ostalim ekipama u crnogorskoj ligi sve do maja kad se priključujemo domaćem natjecanju. 

 

Kako si se snašla u Podgorici, jesi li zadovoljna? 

 

-Zadovoljna sam, cure su me dobro prihvatile, pomažu sve što treba, nema nikakvih problema. 

 

Prva utakmica sa Makedonijom u kvalifikacijama za EP je 31.03. Očekuješ da ćeš do tad biti potpuno spremna? 

 

-Trebalo bi da do tad budem u punom pogonu, ali sve će ovisiti i o odluci kluba hoće li me pustiti. Ipak sam dugo bila ozlijeđena i ne daj bože da se ponovno ozlijedim… Mislim da će do tad sve biti u redu, da sa njihove strane neće biti problema i da ću, budem li pozvana, opravdati taj poziv dobrim igrama. 

 

 Kako procjenjuješ te dvije utakmice sa Makedonijom, tko je u prednosti? 

 

-Bit će to zanimljive utakmice, sigurno! Obično ih u pripremnim razdobljima lako dobijemo, a onda nam se desi kiks poput onog na EP u Makedoniji, kada smo podlegli  tamošnjoj atmosferi i njihovom terenu. Ne sumnjam u nas, iskusnije smo  sada i mislim da ćemo ih dobiti obje utakmice. 

 

I tako! Da je razgovor pri kraju, dalo se zaključiti po Lidijinom sve češćem pogledavanju na sat – bližila se još jedna terapija i korak bliže stanju kakvo Lidija i svi ljubitelji rukometa priželjkuju – da njena ljevica opet bude ubojita, a boravak u Puli samo uspomena! 

 

Iz Pule,

SANJA SEKULIĆ

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *