KOLUMNA: Majstore, čekamo predstavu! - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Majstore, čekamo predstavu!

KOLUMNA: Majstore, čekamo predstavu!

zika.bogdanovic
1 komentar

PIŠE: Žika Bogdanović

Objavio je simpatični norveški rukometaš Rasmus Bojsen na svojoj veoma posećenoj FB stranici „fun fact“ da je Zagreb između Vuje i Vuje od od jeseni 2016 do prvog dana jeseni 2019 na klupi imao čak sedam trenera računajući tu i privremene poput Andrije Nikolića i Slavka Goluže. Doduše, zaboravio je na gap od odlaska Červara do dolaska Tamšea, kada je i Davor Rokavec imao svojih pet minuta slave na klupi dvostrukog šampiona Evrope, ali nije za zameriti Skandinavcu, ima on drugih briga.

I bez trenera hrvatskih peskaša, brojka je neverovatna i kazuje da je PPD Zagreb apsolutni šampion u smenama trenera u EHF Ligi šampiona, a bojim se da takvog primera nema uopšte u evropskom rukometu.

Ako zavirite u najbolja rukometna dvorišta, onda shvatite da je kontinuitet nešto što je definicija uspeha. Mogao je Sergej Samsonenko da odseče glavu Raula Gonzalesa posle prvog, drugog ili trećeg neuspešnog pokušaja Vardara da se dokopa Kelna. Nije, strpljenje je naplaćeno. Kako bi drugačije Červar dizao Metalurg da nije bio potpuno involviran u sve procese u Metalurgu i imao ovlašćenja sultana onih zlatnih godina? Mnogo je primera, tu su Alfred Gislason, Ćavi Paskval, Talant Dušebaev, svi sa svojim usponima i padovima, ali određenim sistemom i klupskom vizijom koju prate. Trener je retka i poštovana zverka u velikim klubovima. Veliki klubovi se tako i prepoznaju. PSŽ je „istrpeo“ i neuspehe Gardena, i gubljenje u prevodu sa Nokom, i sada prati Raula. I tako možemo do sutra da nabrajamo.

Iako sam prvih dana oktobra 2016. godine pitanjem „da li je Zagreb spreman za korak nazad?“ predvideo epilog prvog Vujinog mandata u Zagrebu, nisam želeo da budem ptica zlosutnica kada je u pitanju Branko Tamše. Nisam verovao da će uspeti, ponajmanje zbog stručnog kvaliteta koji nije sporan, ali mogu da razumem da je svakom treneru izazov da dođe u jedan takav klub bogate istorije. Svako misli da će se tu njegova rukometna priča zaokružiti i da će Arena Zagreb biti odskočna daska, a uistinu, unazad nekoliko godina, bila je samo jednom čoveku – Veselinu Vujoviću.

Svi ostali su fulali. Nekada su bili sami krivci, nekada su razlozi bili nejasni s obzirom da su ljudi ostvarivali ciljeve (osmina finala) poput Ivandije ili Saračevića. Ciljevi u Zagrebu nikada nisu jasno definisani, više su „slobodno uverenje“, stvar osećaja, doživljaja ubedljivog poraza ili praznih sedišta na tribinama, nego što su utemeljeni u realnosti. Kada se trener smenjuje u septembru, u bilo kom klubu na svetu, to je više do uprave nego do trenera. Takav smo slučaj imali ovih dana u Metalurgu. Izabere nekog i za mesec i po dana shvatite da ste pogrešili!? U Zagrebu je, doduše, nešto drugačije. Tamše je imao sasvim solidno proleće, zato je nerazumljivo da kredit nije bio veći, kao i strpljenje i pored katastrofe u Olborgu.

Za ovu ekipu Zagreba potrebno je vreme, to nije floskula, pa sve i da ne postavimo pitanje realnog igračkog kvaliteta koji je tu sakupljen. Imao je Vujović bolju situaciju kada je doleteo na prečac 2014. godine. Ako uspe da napravi onakav efekat kao tada, makar i zapreti ka četvrfinalu u prvoj sezoni, napuni Arenu, napravi euforiju, sve kape dole neka padnu. Opet ima mladu ekipu, a da li je Vekić Stepančić, a Gadža Domagoj Pavlović, to ćemo videti vrlo brzo.

Potreban je Cetinjanin Zagrebu, kao što je i Zagreb potreban njemu. Bila je ljubav na prvi pogled, neće ništa faliti da bude i na drugi. Vratio je Vujovića Zagreb u „prvu ligu“, ali i ovaj Zagreb. Taj vajb koji je pičio tih godina u Zagrebu i daleko šire, bila je jedna od jačih priča koje je Balkan-Handball.com živeo ne računajući onu koja traje li traje u Makedoniji. Letimičan pogleda na analitiku pokazuje da je BH najviše poseta iz Hrvatske imao upravo 2015. i 2016. godine u špicu te Vujine ere. Zato je i neshvatljivo kada se bilo šta što liči na kritiku gleda kroz prizmu nekakve teorije zavere, jer ljudi ne shvataju da je kilk/život za jedan specijalizovani rukometni medij, i da zato svi navijamo da u Kelnu gledamo Vardar, Zagreb, Vojvodinu i Celje na F4. Kada BH bude prodavao sise Stanije Dobrojević umesto cepelina Timura Dibirova i Vujinih nesputanih izjava u afektu, onda pucajte do mile volje. Ovako, svaka pobeda je kiseonik.

Hrvatskom rukometu treba nešto da ga digne. Povratak Červara u reprezentaciju nije izazvao taj efekat, više je ogolio realnost, sada je red na Vujoviću da pokuša. I njemu treba rekuperacija posle neuspeha koji je doživeo sa Železničarom. Previše optimistički se zaputio u Niš, grešio u izboru igrača, misleći da će sa bilo kim pobediti bilo koga. Njegov dolazak nije „pustio kišu“, hala je ostala poluprazna, vitrine bez trofeja, klub u dugovima, a on dočekan i ma kraju naboden „na nož“ od dela javnosti koja ne može da mu oprosti sve i svašta, od kolevke pa do danas. I u Sloveniji, broj onih koji bi da mu vide leđa sve je veći. Posle bronze usledio je pad, rezultata nema od onog zagrebačkog „Isus momenta“ na EURO 2018, grupa u Švedskoj je strašna, „nemoguća misija“, ako preživi i plasira se u Tokio, zaslužio je roman na slovenščini.  I prošle godine, a i sada, deluje glupo odbiti ponudu jedne Visle iz Plocka, mir i tišinu poljske nigdine, rutinsko sakupljanje bodova u donjem domu Lige šampiona, itd, ali to je Vuja.

Vuja voli pozornicu. Zagreb je najveća na njegovom jeziku, u njegovom jugo-dvorištu, sa koje mogu da ga razumeju i prihvate onakvog kakav jeste. Čekamo predstavu.   

Možda vam se dopadne

1 komentar

Maestro 25/09/2019 - 23:33

To je to

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball