PRIČE IZ JAPANA: Izbeglica iz "lapot kulture" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize PRIČE IZ JAPANA: Izbeglica iz „lapot kulture“

PRIČE IZ JAPANA: Izbeglica iz „lapot kulture“

zika.bogdanovic
2 komentari

Dok se nisam „čekirao“ za daleku Aziju, nisam ni znao koliko je velika želja prijatelja i poznanika da jednog dana posete zemlju „izlazećeg sunca“. Verovatno sam srećnik što je posle Katara 2015, kocka konačno pala na nešto egzotično kao što je Nipon. Za nekoga, međutim, ko bi se zaleteo na ruku koja vodi u prigušena svetla Bejruta pre nego na onu koja spušta na petu aveniju u Njujorku i sve snažnije mašta o jednom zaseoku iznad Čajetine odakle je pogled već isti hiljadama godina, nisam baš siguran da, uz finu dozu patetike koju će mi oprostiti stalni čitaoci mojih kolumni, mogu tako da se deklarišem.

Reče mi jedan prijatelj „nastavi da pišeš“ posle prve korejske kolumne sa „prijateljem Anom“. I slažem se, biće to jedan verodostojan dokument u vremenu, sve vredniji i živopisniji kako nam sat bude isticao.

Šta mi je najjači utisak? Pa…ostao sam u najmanju ruku šokiran po izlasku iz lifta u kome sam se zatekao sa reprezentativkama Angole. Ne znam kako izgledaju na televiziji, a još manje kako da vam opišem kolike su to žene, a da me aktivistkinje za ljudska prava projektno ne uvuku u pojam „mizogenije“ . Za ovu nedelju dosta je jedan Bogdanović kao žrtva vaskoliko pravednog srpskog univerzuma, malograđanskog i podvorničkog („A bre Rade, Rade, ne brine njih defanzivna formacija crna-plava-roza, nego kud im reče da guraju loptu, a ne šutiraju?“).

PRIČE IZ JAPANA: Moj prijatelj An…

To su, rekao bih najlakše, velike žene. Toliko da vam ostaje, kada izađete iz lifta, da hodate na prstima do sobe i zatim stojite pred ogledalom jedno 20 minuta sa pitanjem „Šta nije u redu samnom? Gde nestade mojih 186/7cm? „.

A lek u Japanu za poremećaj sna, ali i svest o gabaritima, jeste samo da izađete na ulicu. I tako šetam sinoć pešačkom zonom Kumamota, izašao svet, subota je, svi su glasni, pripiti, grupice devojaka nabadaju štikle, muškarci se vrte u krug, retko gde vidite miks, standardna evropska podela sveta, reklo bi se. I šta shvatim posle pola sata ugodnog špaciranja ulicom koja inače ima krov? Shvatim da sam najviši čovek u centru Kumamota! Retko ko dobaci do 182-3cm. Doduše, da ne bude sve savršeno, pobrinuo se neki Holanđanin, dugajlija, koji se pojavio niotkuda na kraju i preuzeo mi titulu prvog na draftu. No, važno je da su Angolke zaboravljene, čas posla. Tako vam je to u životu, sve je relativno, samo treba naći pravu perspektivu gledanja na stvari.  Tako je bilo i na terenu. Veština je nešto što ni jedna snaga ne može da nadmaši. To su ove naše devojke pokazale u prvom meču.

Međutim, nešto sam drugo hteo da podelim sa vama. Potrebna su mi bila dva dana u Japanu da shvatim da dolazim iz „lapot kulture“, gde je starost bolest, muka i prezir. Kako se jadno odnosimo prema starijima, dobro je da smo i živi. Unuci babe vole do naredne penzije, čekamo ih da pocrkaju da nasledimo, uzmemo, rasprodamo, smeta nam što su gluvi, što su bezubi, što ne mogu više, što su bespomoćni, što nas podsećaju na ono što ćemo i sami biti. Globimo ih, uzimamo im dostojanstvo sistemski, zaglupljujemo televizijom kao jedinim prozorom u svet za siromašne, ismejavamo i najbolje rečeno „ne znamo šta ćemo sa njima“. Sreća pa su nam ukinuli pogaču, da ih ne šaljemo u smrt tupim udarcima, ali pogani jezik nisu.

A ovde, pa bilo mi je pet minuta da shvatim šta znači autoritet koji stariji imaju nad mladima. Ne znam reč japanskog, ali osetim u tonalitetu i svakom pokretu, ko je viši, a ko je niži, ko pita, a ko odgovara, ko ima iskustvo, a ko je tu da uči. Volonterke stoje mirno ispred nadređenih i do prvog pitanja šest puta im se naklone, vozači ne drže peškire oko vrata i čačkalicu u zubima, niti prevrću očima kada im se govori, taksista je ispeglani gospodin od najmanje 65 leta sa epoletama i belom kapom, direktor i predsednik opštine su gospoda pred decom, čak i kada se izuju da ne bi gacali po parketu školske dvorane. Poštovanje je ta reč. O dečici ću drugom prilikom, ali kada ih vidite samo sa kojom srećom i ponosom trče oko vas, onda znate koja nacija ima budućnost.

Da ste kamen, to ne može da vas ne dirne…

Možda vam se dopadne

2 komentari

marko 01/12/2019 - 19:14

Dobra kolumna. Čekamo još. (p.s. avtor nema 187, ma da je blizu 183 cm)

Odgovori
Nicky 03/12/2019 - 17:03

Sjajno Žiko! Hvala što nam dočaravas japanske dane :)

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball