Balkan-Handball.com

Kolumna Mladena Miletića: Pa nisi Kecman, Sagosene!

Valjda sam bio jedini koji je u trenutku kad Željko Musa zabije onaj gol tri sekunde prije kraja vrištao „nije gotovo, nije gotovo, vrati seeee!“. Predugo pamtim i previše se puta uz pomoć Youtubea sadomazohistički prisjetim trenutaka kad sam svjedočio nokautima s poda. Kao recimo onog pogotka Semiha Sentürka u Beču na nogometnom Euru 2008. Ili nemoguće trice Dušana Kecmana u krcatoj Areni Zagreb koja je ušla kao taj najležernije izvedeni očajnički šut ikada u antologiju, viceve, urbanu legendu… Poslije svega ne bi me više mogla šokirati čak i da je ušla ta Sagosenova gotovo s istekom vremena, s pola terena. U produžecima sam o zid razbio ni krive ni dužne plazma kekse koje sam cijelo vrijeme grickao umjesto kokica i koštica valjda da ne dobijem čir. Tad bi mi ostao još samo redakcijski inventar, a to bi me skupo koštalo. I mislim da rukomet više ne bih mogao gledati. Koliko god ga volim…

Dakle, dobar si, Sagosene, ali nisi Kecman! Jer, tu je i Šego koji je ostao pribran na položaju kao da čuva karaulu na granici. I ne služi se zato više tim forama koje protiv Hrvata prolaze samo Srbima! Dok ne naletim na neku novu Badalonu i propatim, da uživam u trenutku i zahvalim tim herojima, i jednima i drugima, na mitskoj utakmici, jednoj iz reda onih koje su se odmah, bez potrebe za baražom, plasirale u red najvećih u povijesti naše voljene igre i dokazale koliko ona tek može biti nevjerojatna, napeta, lijepa, uzbudljiva, čarobna. I koliko rukomet, kad si ga već odlučio igrati – jer tu nema love kao u fudbalu ili na NBA terenima – moraš igrati s emocijama, punog srca. Pa makar izgorio. Pa makar se i posvađali. Pa makar bio ne znam kakva klupska zvijezda.

Da sam vlasnik rukometnog kluba, prvo bih kupio – Karačića. Za razliku od tolikih prije, odigrao je utakmicu iz noćne more, i opet dobio proigravši Musu za kraj! Kako je moguće!? U čemu je fora ako ne u tom prepoznatljivom, dobroćudnom hercegovačkom osmijehu kojim valjda zarazi sve suigrače i pretvara ih valjda samim pogledom u šampione? Onda bih doveo, naravno, Červara. I dao mu doživotni ugovor. Da se ne ureknem i ne kažem glasno „pa neće dugo“… Bog ga poživio! Ni Ćiro, ni Dalić, ni Novosel… ma nijedan poznati mi trener nije se u životu toliko puta popišao po svim novinarskim čituljama i nekrolozima kao taj svadljivi Istrijan koji uživa otpisane slučajeve pretvarati u pobjedničku vojsku. Ej, čovjeku je to sedmi finale! Mijenjaju se generacije, protivnici, sile na tronu, suci, pomoćnici… on opstaje! Iz važnijih sportova, samo Željku Obradoviću od aktivnih s ovih prostora priznajem da je veći.

U gradu u kojem je ABBA premijerno izvela Waterloo Christian Berge, veliki dirigent „nove rukometne Francuske“, imao je lice Napoleona na kraju svog prvog velikog poraza kojeg mu je priuštio mali Napoleon svjetskog rukometa razoružavši njegovu laku konjicu tako što je usporio igru i pretvorivši utakmicu u rovovsku bitku. Prvu kontru brzonogi Norvežani istrčali su negdje u produžetku. O tome kako je pomicao figure ne vjerujem da ima smisla govoriti. Sve, sve, ali da će Bergeruda bušiti golobradi Matanović ili da će Zlajo Horvat vratiti krv u vanjsku liniju kao desni bek, to ni u snu ne bih povjerovao. I da, ako je itko zaslužio, onda je to Musa! Deset godina krvarenja za reprezentaciju. Nikad, ali nikad mu nije palo napamet javiti „znate, ja ne bih mogao, nisam spreman, boli me“. S glavom u povojima jurnjao po Kataru, publika se smijala, tukao i tukli ga ko mazgu, pogađao i promašivao, baš protiv Bergeruda, i nijedna ga kritika nije pokolebala, pa čak ni to kad smo u Beogradu 2012. za njim trčali u mix-zoni vičući „Igore, Igore“ promašivši mu ime zbog tada poznatijeg prezimenjaka, fudbalera Hajduka i Rijeke. Sad ga ovim golom odro ko jarca! Željko Musa, heroj ulice, bar na jedan dan, narodnim je herojem proglasio Domagoja Duvnjaka. Tako jeeeee! Ako je Balić bio jedan, jedini, neponovljiv, Duvnjak je nepoderivi MVP istorijata hrvatskog rukometa. Nemoguća je misija pobrojati utakmice u kojima je presudio i obranom i napadom. I ono što je osnovno… Igra s emocijama Slavka Goluže koji je najveću utakmicu u životu odigrao u također mitskom polufinalu s dva produžetka u Lisabonu 2003. Ostvario je u klupskoj karijeri sve, bio najbolji rukometaš svijeta, i plakao poslije svega kao dijete. Koga nije taklo…

Ne znam, nije ga kamera prikazala, ali ne bih se začudio da je pukla i Gopcu suza iako mu je to bilo već devetnaesto polufinale u životu! On je (opet!) najveći pobjednik. Iz sjene. Rukomet je neprikosnoveni sport broj dva u državi. U koju je košarka ušla ne kao drugi sport, već broj 1! Danas je kao oni najgori u razredu u magarećoj klupi, i to je njegova najslađa medalja, slađa i od ove četrnaeste s kojom već spava. Ništa nije slučajno, jer je košarkaška reprezentacija jedina u kojoj se ne osjeća nacionalni naboj, a igrači na pripreme dolaze valjda s fotokopijama ugovora i best of hajlajtsima“ sezone.

Teško je dočarati, ali zemlja je stala na dva sata. Netko je već prije ponoći na Youtubeu postavio snimku praznih ulica maglovitog Zagreba u trenucima kad se odvijala drama nad dramama. Što me podsjetilo na priču jednog kolege koji pamti puno, puno duže i koja dovoljno govori o tome koliko je danas moguće, jer te nitko i nema volje ispravljati, nekažnjeno okretati i prekrajati povijest za političke potrebe. I koliko su Hrvati držali do nacionalnog tima i kad nije bio nacionalni. Dakle, malo hrane za nostalgičare, kad sam ih već u prošloj napao… „Bilo je to 1974. godine kad je fudbalska reprezentacija Jugoslavije trebala pobjedu protiv Grka u gostima od dva razlike da bi osigurala onu čuvenu „majstoricu u Frankfurtu“ za plasman na Svjetsko prvenstvo. U 63. minuti Šurjak je zabio za 3:2, a negdje 15 minuta prije kraja majka mi je rekla da moram s njom u trgovinu! Iako sam napeto strepio da zabijemo još jedan. Hodali smo praznim ulicama Trešnjevke kad se odjednom iz svih nebodera i zgrada prolomilo zaglušujuće „goooool!“. Kad smo konačno ušli u trgovinu, s vrata sam pitao prodavačice jel znaju što je s utakmicom. Da, pobijedili smo, rekle su. Karasi je zabio za 4:2. Vjesnik je sutradan izašao s naslovom Konac djelo Karasi.“.

Da, baš k(a)rasi. Kao i ovaj Musin za veliki nedjeljni finale u Stockholmu. Momci, uživajte! To je vaš dan.

SVE KOLUMNE MLADENA MILETIĆA TOKOM EURO 2020:

KOLUMNA „Kure ubiće te romantika“

KOLUMNA „Zadnji ples je možda naš“

KOLUMNA „Ne vrijeđaj časno ime gospodina Flinta

KOLUMNA „Červajvar

KOLUMNA „Jel mogu odmah da naplatim?“

KOLUMNA „Rukomet 2.0.2.0

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *