„Nije meni tu loše, uživam u radu, ali volio bih još jednom osjetiti čar velikih utakmica, volio bih se još jednom ogledati na velikoj sceni. Samo, za veliku scenu potrebni su i veliki glumci, bez toga je nemoguće.“. Rekao mi je to Lino Červar kao trener Metalurga u Skoplju kad su se pojavila tek prva šuškanja da bi se mogao vratiti na klupu hrvatske reprezentacije. I gle čuda, Červaru se želja ispunila, finale EP-a u Stockholmu protiv velike furije bila je zaista prava scena za rukometnog maga koji je obilježio radom i rezultatima posljednjih dvadesetak godina svjetskog rukometa. Sad kad je sve prošlo, kad je prvi mjesec minuo (a znamo da, kad je rukomet u pitanju, februar lako zaboravi na januar), imam samo jednu želju… Da na velikoj sceni bar još jednom vidim njegovog skopskog arhi-neprijatelja Veselina Vujovića, aktualnog trenera PPD Zagreba, autora posljednje velike euforije kad se tamo ispod Sljemena tražila karta više za rukomet. Što se nije dogodilo čak ni u vrijeme Eura 2018. No, i Vujoviću, kao i Červaru, potrebni su za to pravi, veliki glumci.
Debakl u ovosezonskoj Ligi prvaka, garniran prvim porazom u klasiku protiv Celja na domaćem terenu, prodrmao je najtrofejniji hrvatski klub, nekadašnjeg dvostrukog prvaka Europe, te u posljednje vrijeme bilježimo (konačno!) ozbiljnu aktivnost na planu transfera, a sve u smjeru priprema za sezonu s novim formatom najjačeg europskog klupskog natjecanja. Potpise na ugovore stavljaju ili su stavili: Miloš Božović, lijevi vanjski iz Crne Gore, Žiga Mlakar, Slovenac na desnom vanjskom, pa kružni napadač Senjamin Burić iz BiH, te vratar šabačke Metaloplastike Todor Jandrić! Uz njih i neka hrvatska pojačanja poput reprezentativca Vlade Matanovića na krilu ili Nikole Grahovca, također mladog reprezentativca na poziciji pivota, bit će veselo. Neki se priključuju odmah, neki na ljeto, ali već sad je jasno da bi tako složena „jugoturbina“ s narodima i narodnostima iz gotovo svih krajeva bivše zemlje trebala odgovarati karakteru i mentalitetu Veselina Vujovića, posljednjeg osvjedočenog Jugoslavena, koji je u prvom mandatu kao malo koji trener sa strane osvojio Zagreb, ne samo rezultatima, već i obilazeći gradske tržnice, srdačnim druženjem s običnim građanima…
- Mlađica, znaš ko mi je danas bil’ na štandu – hvalila se svojedobno draga poznanica koja je prodavala sir i jajca na Trešnjevačkom placu. – Veselin Vujović! I slikala sam se s njim, pogle! Joj, kak’ je to krasni gospon…
- Da samo znaš…
Vjerojatno svatko „na ovim prostorima“ ima neko svoje mišljenje o Vujoviću stečeno na temelju nostalgije, nekog osobnog iskustva ili raznih priča koje su pratile hodajuću rukometnu legendu, od onih da se kao selektor raspadajuće SCG igrao s ugledom i nervima igrača uoči utakmice s Hrvatskom, do one posljednje koju je plasirao netko u Sloveniji da je sastav određivao po tome tko želi s njim kartati na pripremama, a tko ne. Čak i ako prihvatiš teoriju da je Vujovićev glavni forte motivacija i da to traje do određenog trenutka, moraš priznati da taj knez od Cetinja i Šapca zrači karizmom koju nemaju ni oni s puno, puno bogatijim trenerskim biografijama. I da mu je u moru suhoparnih najavljivača i odjavljivača na press-konferencijama širom zemlje svaka zlatna kao Njegoševa. Čak i kad bi bila istina sve što se o njemu priča, čak i kad bi čovjek povjerovao da kroz karijeru hoda „sa buketom vještih laži“ i osmjehom ispod brade kapetana s Kariba, Vujović je netko kome bi čak i kad gubi u nizu sve oprostio uz Parni valjak i „Pusti nek traje“, krunski dokaz da je bila jednom jedna luda zemlja s prilično zajebanim rukometnim prvenstvom. Ako je Červar mali Napoleon, Vujović je drumski razbojnik svjetskog rukometa, ulickanog i birokracijom nerijetko steriliziranog. Za obojicu, hoćeš-nećeš, moraš navijati… Zajedničko im je da s igračima funkcioniraju na principu provokacije. Razlika je u nijansama, glumcima, dašku sreće. Izaberite sami što je u kojem trenutku presudilo.
Veselim se sljedećoj sezoni koja bi mogla podsjetiti na neka prošla vremena. Prvo sjećanje na rukomet vezano je za RK Zagreb. I golmana Gorana Stojanovića. Belog. Plav, stasit, kad skoči veći od gola kojeg čuva, bio je prije trideset godina zaštitno lice kluba koji će s nekim drugim licima među stativama dvaput osvojiti Europu. Bio je netko tko osvaja na prvu, lik za špice sportskih pregleda uz himnično „i još jedna obrana Stojanovićaaaaa!!“. Svaki pravi prvak tih je godina na golu imao svog Stojanovića. Pojma nisam imao otkud je. Zaista i nije bitno, mada je tih godina nažalost postalo. Sjetio sam ga se kad sam vidio da za golmana Zagreba dolazi neki talentirani klinac iz Šapca. Ako je upola tako dobar…
Nije ovo ni prvi put da Zagreb briše granice. Početkom devedestih pojačanja su stizala iz velikog Borca, a u svlačionici je sviralo „Banjaluko i ta tvoja sela“! Tamo negdje 2005./06. stizali su redom Toskić, Kapisoda, Đukanović i Đurković za koje se pričalo da na time-outu na povik „tko je najbolji?“ odgovaraju sa „ojha!“. Između svega toga ugurali su se i jedan prokleto ružan transparent na utakmici s Celjem iz vremena pakla Ledene te skandalozno organiziran krvavi pir s Partizanom u Kupu kupova. No, ovo su neka druga vremena, sad se igra u apotekarski uglađenoj Areni Zagreb koja se kao i svi stanovi s visokim stropovima teško zagrije. Volio bih Vuju vidjeti u Ledenoj. Kad bi to bilo moguće…
Naravno, još je sve u magli kakav će biti novi PPD Zagreb. Sve je bolje od ovoga što smo gledali jesenas. Prozvani su bili i direktori Jović i Valčić za takav sastav, no rijetki su znali da je nova uprava morala krpati dugove stare i po desetak godina. Od Dobrivoja Markovića pa nadalje, gotovo da nije bilo bivšeg igrača kome se nije dugovalo. Zamalo sam zaplakao u maramicu kao Aksentije Topalović kad je umro Pantelija pročitavši listu od gotovo 40-ak igrača, i to hrvatskih, koji su odbili poziv Zagreba, nezadovoljni ponuđenim uvjetima. No, godine europskih trofeja davno su prošle i današnjim klincima ništa ne znače. Zato je ovo iz posljednjih dana ohrabrenje. Zvuči zanimljivo, kao stare reklame. Recimo, ona zagrebačkog Jugotona iz osamdesetih. Na kojoj nekakva crvena ptičica cvrkuće: Nova ploča!
1 komentar
Od vikenda razmišljam, i nikako da se sjetim doć i postavit pitanje! Je li Šipić jedini pivot na svijetu koji puca sedmerce? Vjerujem da ako netko zna odgovor, to ste vi. Nije Vujović lud, sad možda i u repki napokon dobijemo nekog ko je siguran!