KOLUMNA Aleksandra Brkovića: Budi mi silan i dobro mi stoj - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA Aleksandra Brkovića: Budi mi silan i dobro mi stoj

KOLUMNA Aleksandra Brkovića: Budi mi silan i dobro mi stoj

zika.bogdanovic
0 komentar

“Kabare Balkan ili Bure baruta, čuveni film Gorana Paskaljevića iz devedesetih godina prošlog veka, uvek je aktuelan i u sportu na ovim našim prostorima. Iz ležerne i dobre priče, za čas se može uleteti u neku vrlo nelagodnu situaciju da ne kažem nešto teže i to zahvaljujući jednoj reči, pogledu, komentaru, kritici pa čak i zahvaljujući dobroj nameri. Bili smo i bićemo svedoci dešavanja u srpskom sportu, neki se sećaju i svađa reprezentativaca SFRJ zbog neke tamo tojote tokom utakmice za medalju, peticija protiv selektora (trenera), izostavljanja igrača sa spiskova zbog razno-raznih razloga i tako bi mogao do sutra.”

Ovako sam počeo kolumnu Balkan-Bure baruta pre više od 7 godina 22.01.2014.tokom Evropskog prvenstva u Danskoj. Jasno je da se ništa nije promenilo i da se ništa ne menja. Bajaga kaže da je ovo ovde Balkan, zemlja iz sna, izmedju loših sila, dobra i zla, a Džoni da smo ljudi cigani, sudbinom prokleti, uvijek neko oko nas dodje pa nam prijeti.

Jeste, kruže oko nas na ovim prostorima mnogi, ali pre svega sami sebi u stomak skačemo. Pucamo u svoju nogu, kako vole na zapadu da se izraze. Ne znam da li lomimo neka ogledala pa nas tera maler po sedam godina ili šta već, ali svoje meso se ne jede, a mi to uvek ili skoro uvek radimo.

Tri od šest ex-Yu timova medju 32 na svetu nije loše, ali nije ni neki sjajan uspeh kada znamo kakav kvalitet i talenat imamo medju nama. Slovenija 9., Hrvatska nikad slabije plasirana, tek 15., a Makedoniju jedva nadjoh, tek druga iznad crte, 23. Srbiju nisam ni tražio, znam da je nema.

Tanka je linija izmedju uspeha i neuspeha, izmedju heroja i tragičara, izmedju legende i persone non grata. Vratiću se u 2017. Zlaja Horvat daje gol iz sedmerca, Hrvatska se bori za zlato, Zelja Babić legenda. Ipak ništa, brani Bergerud pa slom protiv Slovenije i Zelja Babić pod drvljem i kamenjem, posebno “jer mora da konsultuje suprugu”. To smo mi, tako je svuda. Zamislite da nije bilo korone (teško, ali ajde), Lino vodi Hrvatsku u Tokio, tamo makar polufinale, Lino odlazi kao Legenda sa velikim L. Ovako Lino odlazi posle debakla i neočekivanog 15.mesta, ali jeste i biće uvek legenda. Nije on baš ovako ovo zaslužio, Džej bi rekao živote ženo bez morala, kako te samo nije stid, ali to ti je što ti je, čovek da zna gde bi pao on bi seo.

Crna Gora je krenula jednim dobrim putem, Srbija takodje, ali posle žestokih turbulencija poslednjih par godina, Slovenija mi deluje mirno, dok će Balkan da radi i već radi u svom punom sjaju u BiH, Makedoniji i Hrvatskoj. Iako je glupo reći, ali kakvi smo mi, nekad mi se čini da je bolje ne plasirati se nego razočarati “uglavnom” objektivnu javnost na samom takmičenju. Brestovac je već bivši iako i dalje ne razumem šta je on to mogao više u ovim okolnostima, ali kad je već tako tu, u budućnosti, očekujem Lazarova u nekoj stručnoj ulozi, naravno kad bude završio igračku karijeru i naravno ako ga trenerski posao zanima. Ako od ljubavi do mržnje ima tako malo, to se onda vidi na primeru Bilija Sumana, koji, ako je sve tačno što se piše, ima čini mi se još jedino podršku navijača. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, šta ćeš.

Hrvatska drži čas već neko vreme na Balkanu. Ima najbolje rezultate u kontinuitetu, a i najsjajnije. Mali je broj hrvatskih selektora koji nisu doneli bar jednu medalju sa velikih takmičenja kući. Od narednog se očekuje ne manje od toga, plus plasman na OI. Ako je po vestima koje pristižu, Lino je predlozio Cvebu Horvata, o tome sam pisao, i po meni je to apsolutno logično. Horvat ima znanje, ima poreklo (važno za Balkan), ima iskustvo, ima kontinuitet, a i timovi koje je vodio su imali dosta dobre rezultate. Kako Zagreb izgleda ove godine ne bi me iznenadilo da se okiti sa Nexeom i titulom hrvatskog prvaka iako znamo da je to SF scenario.

O četvrtfinalnim utakmicama je mnogo toga rečeno i novinari su to dočarali na pravi način. Ja svakako moram da se zahvalim rukometnom sportu što ima to što nijedan drugi sport nema, tu širinu i mogućnost da na takav način probudi i uzbudi i najflegmatičnijeg ljubitelja sporta. Ne rukometa, nego sporta u globalu. Uvek tvrdim da samo u rukometu mogu za jedan minut da padnu tri gola, to niko drugi ne može. Gol, kontra, rekontra, ludilo mozga. Ima tih epskih utakmica, taj SSSR preokret u košarci pa fudbalski nema, nema više vremena 45:38 itd. ,ali sve je to deja vu, vrlo realan i mogući scenario, ali ono što nam je dao rukomet na meču Danska-Egipat pa to je skoro nemoguće, nerealno, neizvodljivo, što bi Srdjan Miletić u Kenguru rekao “pa ovo ni Hičkok ne bi režirao”. Jedino bolje od toga kako je bilo je da se desilo u finalu. Steta što je već u četvrtfinalu i to prvom. To ti je kao sa voljenom devojkom ili ženom, ali bivšom, u svakoj sledećoj tražiš onu nju. Sve tri utakmice kasnije više nisu bile zanimljive, barem toliko i na taj nemogući način. Ali neka, jedva čekamo nove utakmice i nova uzbudjenja.

Francuska klaj-klaj pa novo polufinale, ipak ima nešto u i onome forma je prolazna, klasa je večna. Spanija, najjača takmičarska ekipa poslednjih godina. Svedska, potpuno iznenadjenje za sve u odnosu na sastav, možda nešto što sam očekivao od Nemaca. Danska, nismo drugačije ni mislili da može biti.

Nema svrhe ništa prognozirati, polufinale je i prognoze su mnoge već pale u vodu. Jednostavno, uključite TV, pojačajte ton (barem u Srbiji sad imate puno razloga za tim) i uživajte. Nemojte očekivati scenario Danske i Egipta, ali očekujte kvalitet, igraju najbolje svetske četiri reprezentacije, prosto uživajte.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball