Balkan-Handball.com

KOLUMNA Mladena Miletića: Petko iz naše avlije

Zaljubio se u rukomet, već mu je tekla petnaesta. Došao Medveščak u Banjaluku, as do asa na terenu. Žagmeštar i Milković tuku kao haubice, za Borac brani Arslanagić, tu je i Karalić. Godinu poslije ti će prvi idoli osvojiti zlato s Jugoslavijom na prvom olimpijskom rukometnom turniru u Njemačkoj. Ljubav se više nikad nije ugasila, zapravo je svakim danom bila sve veća. Tako je i danas, kad su mu 64. Već 1982. godine gledao je spektakularni dortmundski finale Svjetskog prvenstva Jugoslavija – Sovjetski Savez, svoje suigrače i suparnike iz lige, Rađenovića, Vujovića, Bašića, Jurinu… U drami nad dramama, nakon produžetaka slavi selekcija Anatolija Jevtušenka. Godinama poslije reći će: „Danas kad to opet gledam, mislim si kako je rukomet bio tako lagan i spor.”. Bile su mu tek 32 godine kad je njegov učitelj Pero Janjić odlazeći iz Banjaluke rekao: „Može me zamijeniti samo Velimir Petković”. Bile su mu 34 kad je osvojio svoj prvi veliki trenerski trofej, a posljednji jugoslavenskog klupskog rukometa. Ako u to ne ubrajamo ona dva Zagrebova Kupa prvaka. Te 1991. godine dobio je poziv iz Njemačke i ostao gotovo 30 godina. Iz današnje perspektive bilo je to kao da su 11. 9. 2001. nazvali čovjeka u WTC da dođe podići nešto na drugi kraj grada.

Nijemce je osvojio kao malo koji strani trener, ne samo kad je rukomet u pitanju. Dva grada proglasila su ga za počasnog građanina, Felix Magath rekao je svojim agentima „nabavite broj tog čovjeka i dogovorite nam ručak”. Samo zato što je izjavio da mu je taj obožavani njemački trener koji je, inače, odbijao prekinuti pripreme dok mu se igrači ne ispovraćaju, zapravo uzor. Kad je Berlin odlučio podići veliki rukometni klub, zvali su ga da on to vodi.

Rođen je u tvrdoj Hercegovini, mjestu Tihaljina kraj Gruda. Pa ipak, i nakon svih ovih godina, kad mu nakon imena stoji njemačka zastava, ne može ga se voditi drukčije nego kao momka s rukometne Sorbonne, iz grada na Vrbasu kojem bi se često za slobodne dane vraćao. Na odmor bi dolazio u Zagreb, obići rodbinu i svog trenera, pričati s njim o rukometu. Kroz Petkove je momčadi tamo gore prošlo toliko „jugovića” da su  njemački novinari jednom prilikom njegov klub pomalo i podrugljivo nazvali „Gepingenić”! A opet, prema našim je igračima često bio i stroži nego prema njemačkim koji su, navikli na profesionalnu hladnoću tamošnjih trenera, ostali u šoku shvativši da su dobili drugog oca koji im neće samo reći „pričaj ako imaš kakav problem”, nego će ih i nazvati navečer uz ono naše „ajd’ spusti se na pivu”. I onda bi krenula priča koja prije ili kasnije dođe i do poglavlja „A ona vještica…”. Jer, tko će te bolje saslušati nego naš čovjek? Već sutradan bio bi vulkan uz aut liniju. Samo naši treneri imaju takvu vatru u očima dok vode utakmice.

Ne znam je li bilo ozbiljnih poziva, ali na Balkan se nije vraćao raditi. Nije se prevario. U emisiji „Tuđa avlija” pogodio je srž: „Svi koji se vrate ili bi se htjeli vratiti, uđu u to s velikim elanom, motivom. I onda se tako razočaraju…”. Nakon trideset godina arbajta, nazvali su ga iz Moskve. A kad Moskva zove upomoć, onda znaš da je dogorilo do noktiju. I da nisi bilo tko. Ruski je muški rukomet predugo živio u prošlom vijeku, vremenima Jevtušenka i Maksimova, ali bez tih resursa, sovjetske baze, uspjeha i medijskog zanimanja koji onda i privuku u neki sport one s najboljim predispozicijama. I sada prvi put zapravo imamo prilike gledati pomalo drukčiju Zbornaju koja odudara od stereotipa po kojima je pamtimo iz najslavnijih vremena kad su lomili snagom i ispaljivali kaćuše od kojih su se sklanjali golmani. Jer ima tu i bundes-ritma i onog našeg vica u igri, najviše zahvaljujući čudesnom talentu mladog Kosorotova, ali i treneru koji ga sigurno neće sputavati tjerajući u okove šablonskog rukometa. Za veće domete fali ipak malo više klase i širine u kadru. To je već nešto složeniji proces.

Velimir Petković i Lino Červar među posljednjim su mohikancima koji su trenerski stasavali u onoj velikoj ligi s tri različita prvaka Europe i još tri finalista Kupa prvaka, a koji su još toliko svježi i aktualni da i na ovom Svjetskom prvenstvu vode važnu riječ. Prvi je 29 godina opstao u njemačkom rukometu probivši se od njegovog dna do vrha. Drugi već sedmi put nastupa na Svjetskom prvenstvu u ulozi izbornika, a prvu i zadnju medalju osvojio je u razmaku od 17 godina. Makar iz poštovanja prema tolikom trajanju, morali bismo uvažiti da se stručnjake s takvim opusom ne vrednuje po jednoj utakmici ili jednom natjecanju.

Jedan je Englez davnih dana napisao: „Trenerski je posao najusamljeniji na svijetu. Uz njega ćeš ili poludjeti ili se propiti.”. Nigdje ta istina nije tako velika kao na Balkanu. Svi imaju lobije, jedino mi   – antilobi!

KOLUMNA Mladena Miletića: Šta je ovo, oče Makarije?

 

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: A kad Gospodin Konj nastupa?

 

 

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *