Kolumna Mladena Miletića: Pogled ispod Obrvana

Oh, kakav dražesni natprevarot, što bi rekla braća Makedonci. Praaaavi dvoboj, sutra uvečer, rekao bi mili Aksentije u Maratoncima. Ubit će ga Linci kao zeca? Razbojniče, samo te slušam, ako još jednom spomeneš Lincija, pa krvi ću ti se napiti… Ne propustite to nikako, jer trenutačno najveći derbi balkanskog rukometa, sudar trofejne Hrvatske i izazivača Makedonije za broj 1 u skupini zašećeren je obračunom dva majstora čije se sudbine isprepliću već više od dva desetljeća. Nemam tu nikakve dvojbe, nikad mi ne bi palo napamet navijati protiv HR-rukometaša (priznajem da sam jednom bio protiv fudbalera, ali to je zbog posla), ali kad bi me netko pitao za koga bi navijao da ti nema Hrvatske, rekao bih – za Makedoniju. A kad bi me pitali koga bi za trenera svoje momčadi rekao bih – Obrvana. Sorry, Linci, ali ovog puta si na pogrešnoj strani…

Ivica Obrvan i Slavko Goluža krenuli su s istog mjesta, iz danas uništene metkovske kolijevke hrvatskog rukometa, da bi 1992. i 1993. sa Zagrebom osvojili dva naslova prvaka Europe. Godinu poslije iz Portugala su se vratili s prvom hrvatskom medaljom s velikih natjecanja da bi pet godina stariji Linci nakon toga bio maknut u stranu, a Keta je nastavio svoj put probijanja među velikim dečkima i 1996. u Atlanti sa 24 godine dotaknuo zvijezde. Sudbine su im se ponovo spojile 1999. tamo gdje je sve počelo, u Metkoviću. Zajedno su donijeli hrvatskom rukometu posljednji europski klupski trofej (Kup EHF 2000.) nadvisivši u finalu moćni Flensburg, zajedno su osvojili jedina dva trofeja koja u Hrvatskoj nisu pripala RK Zagrebu (Kup 2001. i 2002.), zajedno su stali na crtu Zoranu Gopcu u najvećem ratu u povijesti hrvatskog rukometa… I tu su se konačno razišli. Ne sjećam se da sam ih ikad više poslije toga vidio na istom mjestu. Ah da, jednom su se skoro sudarili na vratima kad je Obrvan najuren s klupe RK Zagreba nakon što su mu Vujović i Vardar odnijeli SEHA ligu usred ZG-Arene, a Goluža uletio brzinom Ivana Čupića na otvoreno radno mjesto. Opijelo stradalom treneru pretvorilo se u krunidbu novog kad se na vratima usred „presice“ pojavio S. G.

„Gospodine izborniče, otkud vi?“.

„Eto, slučajno sam prolazio, pa vidim, nešto se događa…“.

OK, nije bilo baš tako, ali skoro. Vjerujem da će susret pred kamerama biti srdačan, ali zagrljaj neće biti čvrst kao 2000. uz veliki trofej zaboravljenog kluba. Pogled ispod obrva reći će „ti imaš svoj put, ja imam svoj“. A Obrvana je njegov sa 48 godina doveo jako visoko. Ne znam, možda sam subjektivan, ali u ovom trenutku ne mogu zamisliti veće priznanje za rukometnog trenera nego da dobiješ poziv iz zemlje aktualnih olimpijskih pobjednika i europskih prvaka, iz zemlje čijoj se rukometnoj dominaciji zasad ne nazire kraj i koja teško prihvaća stranca osim ako nije top-klasa. A opet, imam osjećaj da će ponoviti sudbinu Noke Serdarušića i ostaviti veliki trag, ali ne više u Hrvatskoj. Sokol ga nije volio. Na njegovu mjestu, ne bih pretjerano ni žalio. I rukomet ima svoje disidente. A ovim hrvatskim kao da je suđeno da sreću nađu u najjužnijoj i najtoplijoj od svih republika bivše Jugoslavije, toj dalekoj i pomalo mističnoj Makedoniji u kojoj „vječno sunce sja“, a rukomet se voli strasno, glasno, neizmjerno…

E sad mi dopustite da malo isprivatiziram pruženu mi kolumnu i objasnim zašto volim Makedoniju i navijam za nju, osim protiv Hrvatske. Volim je zbog najboljeg roštilja na svijetu, graha tetovca i makedonskih paprika, zbog T’ge za jug i egzotičnog jezika, zbog Ohrida i Šar Planine, zbog Vlatka Stefanovskog i Akija Rahimovskog, zbog Kire Lazarova i Kire Gligorova, zbog Vasila Ringova i Vasila Tupurkovskog… Volim je i zbog Verice Nedeske u Karauli i Zvezde Angelovske u Bal-Can-Canu, kao i Tonija „ko je kriv, ko je kriv“ Mihajlovskog u Bure baruta. Volim je zbog Esme Redžepove i Dade Topića kad pjeva „Makedoniju“, zbog Darka Pančeva i Ilije Najdoskog, kao i Petra Naumoskog i Todora Gečevskog. Volim je zato što me ništa u životu nije podsjetilo na ono bezbrižno djetinjstvo kao skopski pazar, a volim je i zbog pokojne susjede, slastičarke koju smo po mužu zvali Blagojica i čiji su mi kolači do danas ostali nenadmašni. Volim je zbog prve ljubavi zbog koje sam naučio svirati i pjevati „Biljana platno beleše“ i zbog legendarnog „topkata na beli kreč“ iz sportskih pregleda u bivšoj Jugoslaviji. Volim je i zbog proste duše slavenske koju smo mi, bojim se, jureći na Zapad nepovratno izgubili. I naravno, volim je zbog rukometa kojem je toliko dala. Zbog čudesnog Pepija Manaskova i Naumčeta Mojsovskog za kojeg sam prvo mislio da je promašio sport, a postao je jedan od najboljih organizatora igre s ovih prostora. Zbog legendarne dvorane Kale kroz koju su ptice letjele, zbog šore na kraju utakmice Pelister – Metaloplastika, zbog Červarove revolucije u Metalurgu i zbog priče kako Gips Kostelić kao trener Pelistera jednom nije mogao ući u krcatu dvoranu u Bitoli. Vikao je „pustite me unutra, ja sam trener“, a netko mu je ispred iz gužve na ulazu dobacio „ne laži, ja sam trener!“. Na kraju su ga spuštali kroz otvor u krovu dvorane. Čak i ako je izmišljena priča, predobra je da je ne bih napisao. Zbog svega toga uvijek ću navijati za Makedoniju. Ali ne u srijedu navečer. Tad moramo „ubiti“ prijatelja…

P. S. Čitam da je Lino Červar sve bliže napuštanju Makedonije i povratku u Hrvatsku. Iskreno, ništa me ne bi više razveselilo jer što ga duže nema, to mi sve više nedostaje. Takav žar u vođenju momčadi i vječna potraga za inovacijama u igri, vječno traganje za novim talentima nešto su što se zaista rijetko sreće, ne samo u rukometu nego u sportu općenito. Znao sam ružno pisati o Červaru i danas mi je žao zbog toga. Ali oteo mi se smijeh kad sam vidio da su ga neki igrači Metalurga optužili da je čudnim potezima na utakmici Lige prvaka u Zagrebu odveo momčad u poraz. Zato što sam se sjetio sličnih situacija s reprezentacijom Hrvatske, recimo kad je u finalu SP-a u Zagrebu pokušao s Horvatom kao desnim vanjskim. Lino je genijalac, a takvi ponekad ostanu neshvaćeni. Nedostajat će vam, Makedonci, jednog dana. Vidjet ćete. Znam…