KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: This time next year…

Četvrti put zaredom… Na zagrebačkom Gornjem gradu, u Ćirilometodskoj 2, već godinama uspješno radi Muzej prekinutih veza. Prije tri godine dobio je europsku nagradu za inovativnost. Jedan hvale vrijedni entuzijast s juga Hrvatske marljivo priprema građu za još jedan originalan – Muzej izgubljenih polufinala. „This time, next year…“, rekao bi Delboy iz Mućki.

Da, deprimirajuće kad staviš na papir, ali bilo je i gorih pehista od hrvatskih rukometaša koji su četvrti put zaredom poljubili vrata finala na velikom natjecanju.  Dobro, utješit ih sad neće nitko, ali ovaj put bili su najbolji od sva četiri polufinala. Peh je samo što su imali i najteži zadatak. Bad luck. U Beogradu su bili izgubljeni, u Londonu isprašeni, a u Barceloni iscijeđeni. U Herningu (kakva pripizdina u odnosu na prethodne tri metropole!) su trebali biti počasna pratnja Dancima u finale na domaćem terenu, a malo je nedostajalo da pokvare Wilbekov oproštajni party i uđu u antologiju. Umjesto njih ušao je komentator HTV-a koji se unaprijed obračunao s kritičarima jer će ga napasti što se toliko bavi sucima. Da je kojim slučajem Drago Ćosić zašutio u spornim trenucima umjesto da je opleo po njemačkom paru ili da ga je režija svaki put mogla isključiti kad je o njima govorio, taj bi prijenos ostao upamćen kao sat i pol gromoglasne tišine!

Ne vidim koristi od nadgrobnog naricanja, a ni smisla, ionako u rukometu svaka godina nosi novu šansu, nekad i dv’je. Treba skinuti kapu, jer Hrvatska je pola sata igrala rukomet „s mudima“. Za udžbenike. Jedna izgubljena lopta u prvom poluvremenu, ej? Hansen uštopan, Landina nigdje, Wilbek živčan… Bila je prilika, ozbiljna prilika početkom drugog poluvremena s dva igrača više. Jer koliko su Danci poletni i samouvjereni kad vode, toliko imaju drhtave ruke kad potonu u dublji minus. Lopte lete u publiku. Ali to ovaj put nismo dočekali. Ne krivim Čupića. Da, fulao je penal i dva zicera, ali to se dogodi. Nije sramota fulati, tužno je kad se sakriješ… A i bilo je još za igrati koliko hoćeš.

Kako god prođe ova utakmica praznih duša za treće mjesto, k’o za vraga opet s furijom, Hrvatska ima vrijedan kapital za godine koje dolaze, pa i za Rio 2016. kao grand-finale ciklusa. Ali i vremena za razmišljanje kako podebljati to što ima. A ima velikog Domagoja Duvnjaka, dostojnog nasljednika Balićeve uloge. Samo, tko mu je zamjena? Na turnirima kao što je Europsko prvenstvo preveliki je luksuz voditi nekoga reda radi, da popuni mjesto na klupi. Na ovaj način potrošit će ga prerano, kao i Balića. Hrvatska ima i čudesnog Igora Vorija, samo dokad? I tko nakon njega? Musa se nije probio u napadu, Marić je nestao, a takve klase nema na vidiku… Hrvatska ima zid u obrani, dobru kontru, a na ovom EP-u napravljen je pomak i u pozicijskom napadu. Pojavio se Slišković i treba zapaliti svijeću da nastavi tako rasti. Nisu sporni ni vratari, bez Alilovića Hrvati možda ne bi ni vidjeli Herning, mada mislim da je 15 obrana minimum za ulazak u finale, pogotovo u gostima gdje nije dovoljno da se obrani samo ono nužno, već vratar mora ući u neku „fazu ludila“. Alilović je ostao daleko od toga.

Hrvatska ima i izbornika koji vuče sve manje spornih poteza. Dok je na terenu. Problem nastaje kad progovori. Jer si tada obično stvara neprijatelje. Pa je tako na prethodnim natjecanjima „slao Francuze u mirovinu“, dizao „oluje“… Bio je igrač vruće glave, no kao izbornik mora drukčije. Kakve koristi od riganja vatre na suce kad sve prođe, tad je gotovo, treba lupiti po zapisničkom stolu dok se može, kao nekoć Červar u Sloveniji.

Sucima se neću baviti, zanimljivija mi je bila izbornikova primjedba da su do Herninga živjeli kao životinje i spavali po lošim hotelima. I igrači Srbije žalili su se na uvjete u Danskoj. E pa tako vam je to, dragi moji, što sjevernije – to jebenije. Još samo mi, „na ovim prostorima“, širom otvaramo kapije za drage goste, ostavljamo fildžan viška ako ‘ko naiđe, vadimo svilenu posteljinu kad dođe Stranac i mašemo za njegovim autom kad odlazi…