KOLUMNA Mladena Miletića, za kraj: Više ne volim januar... - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeKolumne KOLUMNA Mladena Miletića, za kraj: Više ne volim januar…

KOLUMNA Mladena Miletića, za kraj: Više ne volim januar…

Marko Marjanović
2 komentari

Znate li da ste tamo još početkom milenija, prije nego što će Balić i društvo postati prvaci svijeta, mogli otići na bilo koju prvoligašku rukometnu pa čak i košarkašku utakmicu u Zagrebu, a vikendom ih je bilo kao pljeve, i da biste obavezno pritom sreli još barem dvoje ili troje novinara iz drugih redakcija? Danas biste na nekim utakmicama prije sreli ženku muflona nego navodnu sedmu silu, što samo potvrđuje činjenicu da je medija nikad nije više, a novinara – nikad manje! Znate li da je tada još bilo nedopustivo da izvještaj s bilo koje rukometne utakmice, iz bilo kojeg dijela zemlje, ne stigne u izdanje toga kraja? I da biste inače već prije osam ujutro mogli očekivati poziv direktora Goleša s pitanjem zašto ga nema…

Znate li da u Zagrebu već petnaestak godina, s kraćim razdobljima poput onog Vujovićevog, nema pune dvorane na rukometu? I da se to u dobroj mjeri poklapa s padom u zaborav kultnog Doma sportova kojeg je potres trajno zaključao (urotili se i nebo i zemlja da povratka na staro nema!) i s pojavom Arene koju je netko vrlo pametan smjestio kraj istoimenog trgovačkog centra. A Hrvati bi shopping izabrali čak i prije nego da na onom svijetu sjednu zdesna Bogu… Znate li da su najčešći komentari poznanika koji „inače ne prate“ kad počnu ova naša redovna okupljanja u prvom mjesecu u godini sljedeća: „Daj, nemoj zezat, opet rukomet!? Čekaj, pa to se opet igra? Pa to više nitko ne zna kad je Svjetsko, kad je Europsko… Ahahaha! Koje iznenađenje, igra se rukomet…“. I onda krećeš objašnjavati da je sve zapravo krajnje jednostavno, da se igra uvijek u istom razdoblju, da je svake dvije godine svjetsko, svake dvije europsko i da je vrlo lako u odnosu na vaterpolo, pa i košarku poloviti kad se što igra, da i ne upada u neke druge bitne termine, da je to posljednje što bi se moglo zamjeriti IHF-u i EHF-u, i da rukomet savršeno popuni doba postblagdanske
depresije.

Sve se uklapa u onu da Hrvati zapravo ne vole sport, a isto je i Jokić rekao za Srbe. Vole se medalje, pobjede kao potvrda da vrijedimo više i da smo bolji od nekoga, neka pati koga smeta i slično, ali nas sve to skupa inače ne zanima, čak nam se pomalo i gadi, a kulture odlaska na sportske priredbe ima još samo u tragovima. Kao da je sve to „već viđeno“ i nema se što novo ispričati… I zato će nas i konačni plasman pet BH reprezentacija na ovom SP-u vratiti na onu – koliko uložiš, toliko ti se i vrati. Mala je utjeha pritom i Hrvatima i Srbima što s nikad manje poraza nisu otišli kući bez četvrtfinala. Kako prije nekog prvenstva netko svečano objavi da nastupa „svih šest zemalja nastalih raspadom itd.“ (ovaj put je samo BiH izostala da zaokruži cirkus), tako se već može naslutiti da će sve i ostati samo na nastupu.

Cijela bivša Juga imala je na vrhuncu 24 milijuna stanovnika. Isti će se prostor do 2050., nastavi li se isti trend, svesti na 12 milijuna. Mislite o tome dok prekriženih ruku s prstima na daljinskom očekujete pobjedu nad Njemačkom ili Egiptom. I dok slušate Metličića koji kaže da bi rado dao savjet Horvatu, ali da mu je ovaj blokirao broj, ili čitate Borka Ristovskog koji u kolumnama nemilice rešeta Kiru Lazarova nazivajući ga prijateljem pod navodnicima i poručuje mu da je jedno igračka, a drugo trenerska karijera. I da je „bez mišića ušao u duboku vodu“. Ne sumnjam ni u znanje i dobre namjere Tonija Gerone, ali ne sumnjam ni u to da bi mu mnogi ipak i poslije sasvim pristojnog nastupa rado vidjeli leđa. Jer „analize su u toku“ našim narodima zvuči odlično za neko priopćenje s VMA ili slučajeve kad Dunav izbaci mrtvaca, ali ne i poslije poraza, čak ni u sportu gdje već dugo nema velikih uspjeha.

Zvučat će možda katastrofično, ali rukomet na ovim prostorima već se tako dugo utapa u živom blatu besparice ali i drugih, malo bolnijih problema da je pitanje zime kad će bespovratno napipati bezdan. Svi najveći uspjesi prošlosti dolazili su iz jakih liga, Balićeva i neke druge generacije rasle su u krcatim ili bar dobro popunjenim dvoranama i vremenu „karte više“, kad je sve to imalo neki društveni značaj. Ni najveći uspjeh makedonske reprezentacije, peto mjesto 2012. u Beogradu pod vodstvom Bitolčana Zvonka Šundovskog, nije se rodio u deceniji velikog Vardara, nego prije nje, u vremenu silnog rivalstva s Metalurgom Minča Jordanova i nakon što su se u sedam godina izredala tri različita prvaka. Dok gledamo kako i zapad i sjever, pa i na drugim kontinentima, već pomalo zaboravljaju tko smo uopće i što predstavljamo, mi se uđuture bavimo međusobnim oblajavanjem, kadroviranjem i kozmetičkim zahvatima na unakaženom licu, „pozitivnim šokovima“ koji bi trebali kao prodrmati igrače kojima još usto poručujemo da se „bar međusobno potuku“, što je tek odraz ludila i očaja, svijećom tražeći tko će ih
voditi, jer mladima ne vjerujemo, „stare je pregazilo vrijeme“, a srednji previše misle svojom glavom.

Dosta je priče, hrabro poručuje nesmiljeni kritičar, ali kad treba prihvatiti ponudu kluba i zavrnuti rukave, onda je „znate, ja sad ne bih…“. Pa neka onda vode ulizice, rekorderi po broju brojeva u mobitelu koje su spremni zavrtjeti da bi se izlaktarilo za priliku! Tko umjesto Horvata, tko umjesto Lazarova, tko umjesto Gerone…? Krenite nabrajati i vidjet ćete da je rješenja puno manje nego prije deset godina. Slabe lige teško će izroditi i jednog velikog, a kamoli plejadu trenera. A da osnujemo regionalnu? Već postoji!?
Seha, podsjetite me, molim vas, što je to? I što nam znači u pogledu sve tanje baze koja i takva kakva jest još izbacuje dobre igrače. Od svih regionalnih liga rođenih poslije YU raspada uspjela je jedino ona Saše Popovića, u elitnom „subotom navečer“ terminu. Tko gleda, razumjet će. Za najboljeg daj svoj glas… Sve drugo su prazne priče.

Kad cijeli jedan sport sprčiš u petnaest dana u godini, a i tih petnaest mnogima idu na živce, nije ni čudo da će te zemlje s daleko širom bazom koje se time još i sustavno bave, ne samo pregaziti, nego i tretirati kao nekoga tko je tu, bez obzira na tradiciju, jednostavno zalutao. I zato više ne volim januar. Ne treba se čuditi cijeloj pripremi i predpripremi Danaca za Hrvate kad im balkanski stil igre ne paše. I ne samo njima. Oni bi najradije da se obrane i ne igraju (da nema Francuza, vjerojatno bi i to progurali), jer će 45:42 uvijek otići na njihovu stranu. I zato je trenutak kad Gidsel uskrati ruku slika koja ostaje iza ovog prvenstva. Jer Duvnjak je, ako mislite da je to zaista najteži faul u povijesti rukometa, mogao dobiti i izravni crveni i zabranu nastupa do kraja SP-a a da nama pritom ostane samo nemoćno slegnuti ramenima, ali u potezu druge strane malo je previše značenja i simbolike da bismo mogli pobjeći od činjenice da smo svi odreda sada potpalublje gdje unedogled ponavljamo jednu te istu prokletu frazu: Tu smo – gdje smo. Probajte to prevesti na druge jezike… Ćao!

Možda vam se dopadne

2 komentari

Tomaž 24/01/2023 - 21:59

E to je pravi Mladen Miletič, ka biti….. Razvitak broj popularnost lige mladi i njihova domača natjecanja… Tim temama zveze treba da se bave, organizacijom a ne izbornicima.:))) Jer kod Skandinavaca svatko može biti izbornik kad ima šta da bira:)))

Odgovori
neko 26/01/2023 - 17:38

treba se po 5 ekipa iz svake EX YU u neku novu ligu i bez nijednog stranca da igraju

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball