KOLUMNA Mladena Miletića: Više istorije nego što možemo da podnesemo - Balkan-Handball.com
Naslovna AnalizeKolumne KOLUMNA Mladena Miletića: Više istorije nego što možemo da podnesemo

KOLUMNA Mladena Miletića: Više istorije nego što možemo da podnesemo

zika.bogdanovic
0 komentar

Interesantnu konstelaciju trenerskih snaga na eks-ju klupama gledali smo ili još gledamo na ovom prvenstvu… Hrvate vodi zlatni kapiten iz Atlante Goran Perkovac, a Slovence četverostruki klupski šampion Evrope Uroš Zorman. Na klupi Crne Gore zlatna Červarova hobotnica Vlado Šola, šampion iz Portugala i Atine. Tamo ga je kao trener vodio Irfan Smajlagić, sada selektor Bosne i Hercegovine. I on je bio zlatni u Atlanti, u idealnoj postavi Igara. I za kraj, Makedoniju je kroz neprolaznu grupu do slatke pobjede nad Švajcarcima doveo Kiro Lazarov, Božja levica, jedan od najvećih u istoriji na ovim prostorima. Pa vi recite da Balkan i u rukometu, baš kao i u svemu ostalom, nije stvorio više istorije nego što može da je podnese…

Uvjerite me da ne znaju. Dokažite da imamo boljih. Sudite im ako hoćete, ali imajte na pameti da su selektori na tom nesrećnom prostoru isto što i ljekari na frontu. A njih ni Staljin nije streljao. Mi već hoćemo. Moramo, jer znate kako… Malo ko misli da može da odbrani više od Simića ili skoči bolje od Mačkovšeka, ali daj meni da ih malo vodim pa da vidiš…

Sjetih se naslova „Zlatna reč kontinuitet“. Ali ima jedan keč – kod nas je i to naopačke. Ko nije iz prvog, najkasnije drugog pokušaja nešto uradio, neće ni iz trećeg, mada na prste jedne ruke možemo da brojimo one koji su došli do trećeg pokušaja. Kljaić je na prvom takmičenju kao selektor osvojio zlato, Červar isto. Tone Tiselj na premijeri je sa Slovencima došao do srebra, Vujović na drugom turniru do bronze, a Veselin Vuković je nakon selektorskog debija u Švedskoj, već 2012. osvojio evropsko srebro. Isto je sa Golužom, Babićem… Nigdje se odnosi tako brzo ne izližu i samo se ovdje tako brzo strada. Živi se stihijski i stalno na bazi prebrzih zaključaka.

„Zamisli ti, nas je mali Cveba dvije godine vukao za nos“, bio je jedan od pomalo ishitrenih nakon starta na kojem je Hrvatska bila furija za Špance koji se nisu oporavili, a možda ni kvalitetno spremili za prvenstvo. Ali ko nije poletio? I sebe prijavljujem! Problem je samo što ima i druga utakmica, i drugi krug. Ne kažem, Perkovac je dosta toga novoga ugradio, počevši od Šoštarića i Kušana, nova je podjela uloga, više sistema u igri, ali već na prvom većem izazovu za koji se i protivnik dobro pripremio, igrači su nakon što Pajovičeva odbrana nije nasjela na dva-tri ukrštanja pobacali niz Rajnu skripte sa šemama svih akcija. I vratili se dobrim, starim individualnim rješenjima, igri jedan na šest. I tako ostaneš bez Martinovića. Očekivanja od drugog kruga? Ne postoje. Taj tim nema dovoljno aduta za pobjede u nizu, a pogotovo rutine. Što se vidjelo protiv Austrije, kad se ispustilo plus tri na pet minuta do kraja.

Sa svakim novim januarom mi svi kao da se iznova budimo iz nekog decenijskog sna. Nikad lakše skinuti nekog iz redova velesila, pod uslovom da nisu Danci, i nikad nije bilo lakše geknuti od nekog nominalno slabijeg. Kome nije jasno, neka gleda tabele prvog kruga. Mađari? Šta je tu čudno? Imaju školu, ligu, hale, interes za rukomet, ulaganja i igrače od 20-21 godinu koji si sami plaćaju psihologe, posebne kondicijske trenere, čuda! Znate li da su u Italiji pune hale i da imaju spektakularan rukometni centar kod Rima? A njih ni nema na prvenstvu. Uporedite to s klupskim uslovima u Bosni, Crnoj Gori, pa čak i Hrvatskoj južno od Zagreba i priznaćete da je svaka pobjeda čudo. Plus, rosteri elitnih klubova Evrope gotovo su očišćeni od igrača s Balkana, ne računamo li neke odlazeće poput Karačića, Duvnjaka ili Nenadića koji ionako ne igra za reprezentaciju.

A šteta, voli narod tu igru, i ma šta mi pričali, ozlojeđeni jer je sve više ravnopravnih ili, zamislite, čak i boljih od nas, ona je i dalje odlična. U ponedjeljak me u redakciji sačeka kolega s pitanjem: „Jel’ možeš ti meni objasniti zašto žene tako luduju za rukometom? Pa moja je sinoć vikala, skakala, nervirala se, ja sam je jedva je smirio nakon utakmice! A nogomet u godinu dana ne pogleda ni jednom, još me vrijeđa jer gledam!“. Ha, jednostavno je, dinamičan je, brz, stalno se nešto dešava, leti, pada, gine, puno je golova, kraće traje, a i bolje izgledaju od fudbalera, kome je već to važno. Druga je stvar što smo mi rukomet laboratorijski zaustavili u nekim uslovima iz šezdeset osme. Eto, jednostavno je, napravite nove hale, samo za rukomet, i dovedite žene, najbolju publiku… Pa Aldo Guči je svakoj koja je ušla u dućan da pogleda tašne lično ljubio ruke!

Šalu na stranu, nego kud ove godine nestade Petar Metličić iz studija RTL-a? A narod se tako veselio njegovom briljantnom talentu za kritiku, preciznom rasturanju na proste faktore selektorskih poteza… Kako je Perkovac izbjegao lavinu koja bi nakon svake utakmice zatrpala Horvata i Balića? Možda će da zvuči čudno, ali Pero je, čini se, ispao žrtva nove koncepcije po kojoj voditelj Vargek, kao da vodi Nedjeljno popodne, pjeva i pleše, s njim i zabavni Šprem, a Gojun je Gojun. Red pjesme, red pošalica, red analize, i proleti veče u ugodnom druženju kao ptica neka. Bez previše uznemiravanja ionako napaćene publike. Što je lagano već korak prema tome da i rukometaši, baš kao i rukometašice, sljedeće zime možda završe na dječjem programu. Ugurani između dva crtaća. Logično, pa mi već duže i živimo crtani film! Birajte sami koji ćete. Ja ću ona dva Čeha koji stalno nešto popravljaju i taman kad misle da su sredili stvar, sve im se sruši… I onda ispočetka.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball