Balkan-Handball.com

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Kako se oženio hrvatski rukomet…

Draga, znaš onog našeg susjeda koji svaki dan nekud ide s torbom? Crna kosa, stariji čovjek, uvijek je u trenirci… – pita Dragec s Trešnjevke zamišljeno prateći sportske vijesti na TV-u.

  • Aaaa znam! Onaj… Nisam ga vidjela mjesec dana barem. Taj il’ je švercer il’ ide u kladionicu. Kaj s njim?
  • Niš’. Odveo je reprezentaciju u polufinale Europskog prvenstva…
  • Ma daj!? Nogometnog?
  • Joj, kome ja govorim…

Na stranu sad što se ovaj razgovor u jednoj od onih zgradi u Dobojskoj vjerojatno i nije dogodio, mada ga je lako moguće zamisliti nakon što je skupina rukometašica za koje je prije polaska na EP znala uglavnom uža rodbina (već dalja nije bila sigurna jel’ mala košarkašica ili odbojkašica) ponovila nešto što je nalik mitskom Červarovom Portugalu iz 2003. Od posljednjeg mjesta do završnice velikog natjecanja. Pozovite nas i ako imate dovoljno vremena, objasnit ćemo vam kako.

Previše je toga ova generacija hrvatskih rukometašica ispisala za rubriku „prvi put“ da bismo hladno bježali od velikih pridjeva kakvima se inače olako razbacujemo. I ništa, ni to da se na ovom prvenstvu ne igra rukomet razine kakvu smo gledali još lani na SP-u (što je i razumljivo nakon godine polutreniranja), ni to da su se neke selekcije inače većeg renomea našle usred smjene generacija, ne može pomutiti ni umanjiti ono što su postigle Mićijević, Pijević, Krsnik, Debelić, Ježić, sestre Kalaus…

Nisu mi baš bili jasni komentari u stilu „Hrvatice ne igraju ništa posebno, jedino što se bore“. Po toj logici možeš poslati na prvenstvo i dvanaest dobro utreniranih kikboksačica da isprebijaju koga polove. Ako je pomoglo, hvala i na tom podcjenjivanju. Pred javnošću koja priznaje samo pobjednike, a za sve druge ima jednostavnu poruku „javite se kad nešto bude“, tek je najteži izazov, kao i pred samim igračicama – hoće li ova imena biti zabava samo za dva tjedna ili će se i sljedećih godina i izvan termina velikih natjecanja uspijevati probiti između vijesti da je Brozović još jednom prošao na crveno i da je Kramarić ušao u 87. za Hoffenheim. Bojim se da se „brdo“ neće pomaknuti ni milimetar.

Postignuti uspjeh uvelike se prepisuje Nenadu Šoštariću, zagrebačkom stručnjaku koji je cijeli život posvetio radu u ženskom rukometu (zabilježen je samo jedan kratki izlet u muški), a u koji je unio toliko emocija rigajući godinama uz aut liniju vatru kao prosječni islandski vulkan da je pitanje kako je još normalan. Znalački vodi ekipu, smireniji nego ikad, s pravim savjetima u minutama odmora, držeći kompletan kadar u tonusu, dajući svima šansu te oslanjajući se na obranu kao najjaču i najsigurniju kartu. No, rezultat je to i rada brojnih drugih klubova i trenera, svih koji su podizali te igračice u ligi koja je zaista pomalo amaterska kad čuješ da treniri znaju i sami voziti igračice na utakmice, pa usporediš kakvi su uvjeti za rad već u trećem selu s one strane Drave. Al’ mi smo bolje svirali neg’ što smo bili plaćeni. U financijskom smislu zaista je nevjerojatno da su Bjelovar, Umag, Zelina, Dugo Selo, Sesvete, Zamet, Koka s Podravkom i Lokomotivom na vrhu piramide iznjedrile samu završnicu Europskog prvenstva, no uzmemo li u obzir tradiciju škole i uz strast od propuha urođenu nam ljubav prema lopti, to zapravo i nije tako velika senzacija ili bar ne veći uspjeh od nastupa Crnogorki u finalu olimpijskih igara ili svjetskog srebra Srbije. Kako je rekao jedan trener – to što ženskog rukometa nema u medijima, ne znači da ga nema u dvoranama.

Većina tih dvorana kao i temelji škole rukometa žive još od prošle države i vremena kad je bilo normalno da na naslovnicama dnevnih novina završe i džudaši i kuglačice i stolnotenisači sa svojim uspjesima. Kroz prekapanje po arhivama svašta se nađe, pa i zanimljivost vezana za ženski rukomet u Jugoslaviji: brojne uspjehe donio je odličan spoj fenomenalnih igračica iz Srbije i hrvatskih trenera bez kojih je bio nezamisliv stožer, nizali su se Tičić (svjetski prvak iz 1973.), Kandija, Samaržija (olimpijsko zlato 1984.), Srhoj. Iz današnje perspektive netko bi se još i zapitao „pa kako je to funkcioniralo“. Iz današnje perspektive. Iz perspektive rukometne zajednice, kad vidiš koliko sami akteri jedni drugima daju podršku u uspjesima, to je najveći šok za one koji nas gledaju sa strane i kroz prizmu devedesetih. U tom smilu, možda ne bi trebalo spominjati, ali intimno mi je vrlo drago da su važan dio ove generacije i Ćamila Mićijević i Dejana Milosavljević, čisto kao pljuvačka koja se cijedi niz uramljene slike ideologa onog jebenog rata kojim smo, svaka nam čast, zaključili najkrvavije stoljeće moderne Europe. I još se „puškaramo“ ignorirajući da su se rodili neki novi klinci koje to ne zanima.

Faktor ozračja zaista je presudan kad je reprezentacija u pitanju, pokazalo se još jednom. Izuzetno je bitno tko je u njoj i tko su ljudi oko nje. I dolaziš li u nju obješenih ramena, dignuta nosa ili vodiš i igru i pjesmu kao Ćamila koja je zajedno s Teom Pijević postala zvijezda nacije do mjere da se sve teže braniti od poruka „imaš neki broj od Ćamile, dali bismo neku priču o njoj“. Nemam, ali hvala Koji na inspiraciji…

  • Tko? Ćamila? Tu je, tu je… Ustvari, trenutno je zauzeta. Pila drva!

I to na njemačkoj obrani. Danke Deutschland! Ne znam tko će vam objasniti da smo baš preko vas morali do oba polufinala ove godine. I da smo to učinili s parama koje vi u godinu dana potrošite za lopte. Zlatne ruke! Zlatne!

Mandatory Credit © Jozo Cabraja / kolektiff

One Comment

  1. Đuka

    22/12/2020 at 18:46

    Odličan tekst!
    Bravo!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *