HOROR U SVIJETLO PLAVOM
Još dugo nakon završetka utakmice rukometaši Nexea ostali su na parketu dvorane u Leonu. Uzdignutih glava. I pogleda koji je otkrivao njihove najdublje osjećaje i razmišljanja. Pogleda koji je nekome neupućenome možda djelovao izgubljen ili mutan. Ali nije bio takav. To je bio jasan pogled prema upitniku koji je lebdio negdje u dvorani. U jednome je trenutku taj upitnik bio na rubu šesterca, u drugome na devetercu. U jednome je trenutku stajao iznad dva isključenja naših igrača u razmaku od 11 sekundi u desetoj minuti utakmice. Da, točno jedanaest sekundi! Onda se pojavio kod tri poništena zgoditka Marina Sakića, od kojih je jedan bio i priznat u prvome trenutku. Onda je proletio preko osam sedmeraca i ne znam koliko vraćanja na deveterac u korist domaćina. Nakon toga se pojavio upitnik iznad upitnika. Pa još jedan, pa još jedan…
Uložiti maksimalan napor, ogromnu koncentraciju i brdo emocija, dati sve od sebe, odigrati odličnu utakmicu…danas, s naše strane, nije bilo dovoljno za prolazak dalje. Bilo je dovoljno tek za one upitnike koji još uvijek lepršaju, sada već negdje i na nebu iznad Leona.
Putuju polako ti upitnici na sve strane Staroga kontinenta. I stići će na svaku adresu. Doći će i na stranice Vaših najdražih novina, Vaših omiljenih radio valova i TV programa, biti će ih pun i Internet.
Hoće! Zato što o ovome nećemo šutjeti!
Ovo je bila otimačina! Čista i očita. Sa zviždaljkama koje su poslužile kao vatreno oružje. Ovo je bilo sramotno! Ne, nisu bili u crnom…bili su u svjetlo plavom!
Kriterij norveških sudaca bio je jednostavan – opleti po gostima. Isključivali su naše igrače zbog prekršaja koji s druge strane nisu bili sankcionirani niti usmenim upozorenjem. Priznavali su pa nam poništavali regularne zgoditke. Za neke od njih niti delegatu nije bilo jasno iz kojeg razloga. Domaćinu vraćali lopte za koje je i igračima Ademara i njihovim navijačima bilo jasno da su izgubljene. I tako dalje, i tako dalje…
Neće sve ostati samo na priči. Priči možete vjerovati ili ne. Ne može slovo biti toliko uvjerljivo kao slika.
Nakon detaljne analize utakmice i prospavane noći donijeti ćemo konačnu odluku o žalbi EHF-u.
A, čim se vratimo u Lijepu našu, objaviti ćemo snimku utakmice Ademar-Nexe pa će svi imati priliku vidjeti što se dogodilo u Palacio de los deportes de Leon zadnjega dana studenog 2013.godine. Rukometši Nexea, stručni stožer i naših osam navijača znaju što ste radili 30.11.2013.
Ma, znaju svi koji su gledali uživo utakmicu. Znaju, jer u protivnome na konferenciji za novinare nakon utakmice ne bi prvo pitanje 17 domaćih novinara bilo: „Kako komentirate suđenje?“ Pitali bi nešto drugo. Suca su bila samo dvojica i oni ne bi trebali biti glava tema zanimanja. Ili…?
Hansen i Pettersen su večeras bili veliki. Veći od svih ostalih. Zbog njih se sve ovo organiziralo. Mi smo proputovali više od dvije tisuće kilometara samo kako bismo njih upoznali i gledali ih kako trče i zvižde.
Vi ćete gospodo i dalje biti veliki. Da, hoćete. Ali samo u svojim glavama. Za sve ćete ostale biti tako mali da vas više nitko neće vidjeti. I izgoriti ćete u vlastitoj pakosti, zloći i ljubomori. A mi ćemo i dalje hodati uzdignuta čela, ponosni. Mi ćemo i dalje predstavljati Hrvatsku. Predstavljati ćemo zemlju koja je u klupskom i reprezentativnom rukometu osvojila ono o čemu vi možete samo sanjati. Nećete nas slomiti svojim nepoštenjem i gaženjem svega što je sveto u športu. Vrijednosti športa ionako će vam ostati nepoznanica zauvijek.
„Čovječe pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda.“ Sjajna izjava, zar ne? Znam kako nemate pojma o čemu govorim. Javite se, objasniti ćemo vam.
