Balkan-Handball.com

SP kolumna Milana Krasića: Duvnjakova Hrvatska

Treće veliko natjecanje u nizu Hrvatska završava s medaljom na velikom natjecanju, nakon Beograda i Londona, fešta je bila i u Barceloni. Što bi za nešto takvo dali Šveđani, Mađari, Poljaci, Rusi, Srbi.., mnogi drugi? Slavko Goluža iz natjecanja u natjecanje napreduje u ulozi trenera. Svatko tko je gledao Igre u Londonu govorio je o Hrvatskoj kao najboljoj momčadi. Svatko tko je gledao utakmice širom Španjolske, uglavnom je pričao o sjajnom dojmu koji su igrači ostavljali. Treće mjesto na SP-u, nakon svega što se događalo kao uvertira polufinalu protiv Danaca, te onom uoči SP-a, predstavlja veliki domet u kojem je tih loših 60 minuta samo mala mrlja koja će se analizirati i iz koje se svakako može izaći jači.

Duvnjak je bio na infuziji pred Dance, Lacković je bio na tribinama, Vuković se ozlijedio u ranoj fazi…, Goluža jednostavno te večeri nije imao alternative. Poraz je bio logičan i nikoga nije iznenadio. Ono što je mnoge pak iznenadilo jest minutaža Stepančića i Mandalinića, koji će biti budućnost, ali s jednim upitnikom, jer koliko se god vidjela njihova napadačka talentiranost, svima je jasno da su obojica obrambeno jako limitirani. Za dostizanje vrhunske razine potrebna je i ta dimenzija.

Što se tiče Goluže on je na ovom turniru napravio iskorak, pokazao je dosta dobrih stvari, znao je sačuvati momčad, kako kroz turnir, tako i kroz utakmice, znao je odabrati i postaviti kvalitetne taktike (protiv Francuza i Slovenaca), ali još je daleko od statusa vrhunskog stručnjaka. Iako je osvojio treću medalju u nizu, isto tako je gubio ključne utakmice tri turnira u nizu (u Beogradu Srbija, u Londonu Francuska, u Barceloni Danska). Ono što je problem jest da ostaje bez ideja u trenucima kada se utakmica ne odvija po planu, kada treba pronaći alternativna riješenja. Istovremeno treba pohvaliti način na koji je ubrzao Hrvatsku, način na koji je stvorio modernu momčad koje se svi boje i koja može još dugo godina biti na okupu. Isto važi i za obranu koju je složio s Vukovićem (Musom) i Gojunom, uz nezaobilaznog Mirka Alilovića (zajedno su izgedali impresivno kontra Francuza). Golman Veszprema nije branio po 20 lopti, ali je branio kvalitetno, bio oslonac i čovjek na kojeg se može pouzdati. Kod golmana nikad nije bitan broj obrana, koliko timing obrana, a s Alilovićem je to prednost. Uz dodatak da ni njemu ovdje nije bilo jednostavno jer je sigurno negdje u podsvjesti je bila činjenica da je Ivić premlad i da se na njega ne može računati u nekom većem obimu.

Uz sve gore napisano, glavna priča Svjetskog prvenstva je ipak, uz dužno poštovanje svima, Domagoj Duvnjak. Ono što je odigrao kontra Francuza, pa s Dancima uz većinu preležanog dana u krevetu zbog temperature, te onda opet protiv Slovenije, zaslužuje duboki naklon. Momak je preuzeo momčad na sebe i ostvario ono o čemu sam pisao na početku turnira, svjetlo dana je ugledala – Duvnjakova Hrvatska. I u  narednim godinama će uvelike pripadati njemu. Na Goluži je pak da omogući uvjete u kojima Hrvatska neće isključivo ovisiti o Duvnjaku, kao što je bio slučaj u nekim periodima ovog turnira, i kada se to ostvari, onda će ova mlada momčad u svaku utakmicu ulaziti kao favorit. Bez Duvnjaka napad nije baš funkcionirao, naročito ne bez Vukovića. Srednjak Hamburga je pokazivao strašnu eksplozivnost, snagu, efikasnost, odlučnost, prodornost, što se sve moglo vidjeti i kada ga je išlo na parketu (Francuska) i kada ga nije išlo (Danska). Još na to sve treba nadograditi i dimenziju kreativnosti koja mu još fali, da još više uključi ostatak suigrača, pivota, krila i onda će to biti jedan od Top 3 igrača današnjice.

Hrvatska je izgubila tu često spominjanu utakmicu protiv Danaca, zakazao je u velikoj mjeri Marko Kopljar, morao je puno više nakon svega što je Duvnjak prolazio i kada je postalo poznato da Vuković neće moći. Nije ga bilo. Ni Čupić nije odigrao u skladu očekivanja, podbacio je u najvažnijoj utakmici turnira. Isto mu se dogodilo i u Londonu s Francuzima. Ako ćemo suditi prema utakmicama u Španjolskoj, hrvatska je dobila novog šefa obrane, Dragu Vukovića, uz kojeg će i Gojun i Musa biti još bolji, a Dragina dimenzija je posebna i zbog uloge koju ima u tranziciji. On je taj koji mora povući, prvi do golmana, uz to pružiti i minute odmora Duvnjaku u napadu. S tom ulogom, ako ćemo rangirati važnost, staje odmah uz bok Duvnjaku i Aliloviću. To je nova okosnica, koja će nedvojbeno, napasti Europu naredne zime, širom Danske. I bez bojazni od ikoga. To je dobitak iz Španjolske, ne bronca. Medalja je samo dodatak.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *