O svemu i svačemu sa Linom Červarom - Balkan-Handball.com
Naslovna Intervju nedelje O svemu i svačemu sa Linom Červarom

O svemu i svačemu sa Linom Červarom

1 komentar

Pričati sa svetskim i olimpijskom šampionom, nikada nije lako, a sublimirati sve misli i razmišljanja, predvideti reakcije i uokviriti kritike na račun jednog od najpoznatijih trenerskih imena prve decenije ovog veka, Line Červara, još je teži posao. Trenera Metalurga i reprezentacije Hrvatske, posetili smo u njegovom domu u Skoplju, gde se oporavlja od loma šake, zadobijenog na derbi meču sa Vardarom, četiri dana ranije. Ipak, poseta nije prava reč, jer je Červar već sutradan, posle povrede, bio na terenu i vodio trening svoje ekipe. Razgovarali smo "nadugo i naširoko" o svemu i svačemu, pa smo zato u razmišljanjima oko naslova ovog intervjua, izbegli citat, jer ih ima mnogo, i teško je odlučiti, koji je najinteresantniji. To ostavljamo Vama da prosudite…

 Zdravlje je najveće bogastvo…

– Jeste, tačno. To je stvarno tako. Čovek ga nedovoljno ceni, ali kada dođe u poziciju da mu se nešto dogodi, onda shvati da je to stvarno tako.

Ovo je jedna bizarna povreda. Ipak, "poluzli" jezici kažu da vam se to desilo na početku karijere, verovatno ne biste na takav način vodili utakmice?

– Pa dobro, svako ima svoj način vođenja utakmice. Neko je temperamentan poput mene, neko je smireniji. To zavisi od karaktera čoveka. Ipak, nigde nisam pročitao da postoji model, recept. Sećam se da smo u Rimu išli na preglede kod jednog doktora, psihologa kome sam rekao "Znate, ja sam previše temperamentan, možda nekad i sebi zasmetam". Dobio sam odgovor da ne smem promeniti ono što radim, jer je energija koju proizvodim, pozitivna i treba znati samo njome upravljati. Tako da, nema recepta.

Došli ste u Skoplje, na klupu Metalurga. Šta ste očekivali, a na šta naišli?

– Niko nije očekivao da ću napraviti ovakav potez. Mnogi su ostali zabezeknuti, jer su ti, što kažete "zli jezici", kojih ima svugde, ostatak balkanskog mentaliteta, koga ćemo se teško rešiti u našoj generaciji. To je ograničavajući faktor za sve oblasti života na ovim prostorima. Vi danas nemate ni u jednom mediju na naslovnoj strani, uspešne ljude. Da tom porukom kažete mladima, na koga trebaju da se ugledaju. Ako je preduzetnik, on će biti verovatno lopov i tajkun. Ovim potezom sam dokazao da nisam bio samo političar po vokaciji i da sam uvek znao gde mi je mesto. Ja sam imao samo jedan izlet u politiku, da dam malo pozitivnog duha u tu sferu nemoćnih ljudi. Želeo sam da prenesem pozitivnu sportsku ideju, da dižem mostove među ljudima. Opet sam mogao da budem u Parlamentu, opet sam bio izabran, a nisam otišao. Time sam pokazao da nisam rob i taoc takvog promišljanja. Sa druge strane, ostvario sam sve dečačke snove. Neka se ne ljute, ali ja sam najtrofejniji trener na ovim prostorima. Da svi zajedno slože medalje, nemaju ih toliko. Da li je to nekome drago ili ne, ne znam, ali govorim o činjenicama, ne o subjektivnosti. U meni postoji i dalje izazov, da napravim nešto veliko

Kako će klupski angažman u inostranstvu ići uz ulogu selektora Hrvatske?

– Moje razumevanje ovog posla je da je selektor i dalje trener, a ne samo onaj čovek koji obilazi klubove i gleda svoje igrače. To mi je smešno. Selektor je još uvek trener i mora raditi, mora trenirati. Letos je došao gospodin Jordanov, koji me zvao iz Amerike, gde je planirao da ostane još deset dana i pitao da li postoje šanse da dođem u Skoplje. Već sutradan je došao u Umag, gde me je ubedio da prihvatim ovaj izazov. Došao sam u Metalurg, gde sam nasledio ekipu koju nisam izabrao, ali izazov je jači od mene. Interesovala me jako i struka, da u drugom mentalitetu ljudi napravim nešto, da vidim kako kod drugog mentaliteta ljudi percipiraju moje ideje.

Je li dosta drugačiji mentalitet?

– Pa, imamo balkanskog štosa svi. Video sam dosta materijala kod ovih momaka, a jednako je i u svim drugim državama regiona. Ako budem imao dosta istomišljenika, mladih ljudi iza sebe, onda se ovde može stvoriti pokret koji će napraviti nešto veliko.

Koliko bi Vam sada iz pozicije trenera Metalurga, kada imate par ozbiljnih utakmica godišnje, značila regionalna liga, gde bi svakog vikenda mogli da odigrate kvalitetnu utakmicu? Možda to iz pozicije trenera Zagreba, ne biste mogli da sagledate….

– Sagledao sam isto tada i slažem se sa tom konstatacijom. Trebali bi Pelister vratiti na stare pozicije, koji je bio jak centar u bivšoj Jugoslaviji. Mora se raditi i na još nekim centrima u Makedoniji. Trebalo bi da zaživi ideja za stvaranje jedne lige, koja bi okupila najbolje klubove sa prostora bivše Jugoslavije. To bi bilo važno za promociju rukometa u svim zemljama, podizanje njegovog kvaliteta i finansijske situacije. Ne vidim drugi način, nego da se tako to napravi. To je neizbežna ideja, koja će zaživeti. Krenula je i ženska liga, ali vidim da to ide dosta teško. Treba bolje postaviti stvari. Uvek smo učili od košarkaša. Sećam se Bore Stankovića, Šapera, koji su uvek išli korak ispred nas. Novac je najbitniji, sponzor, a onda je sve stvar tehnike. Dobra organizacija posla je pola rezultata.

 U Makedoniji imate jednog rivala – Vardar, koji ste lako pobedili prošle nedelje. Iako se u hrvatskim medijima provlači teza "da je Lino došao u Skoplje da razbije vladavinu Vardara", mi sa neke bliže pozicije, znamo da je Metalurg, verovatno organizaciono, a i igrački u prednosti u odnosu na konkurenta ove godine?

– Ne može biti jači Metalurg od Vardara, nikako. Kad bi se šalili, ako imaju oni predsednika kluba, koji je u isto vreme, predsednik Saveza, onda nikako nismo jači. Ne bih potcenio Vardar, koji ima dobru ekipu i trenera. Ova utakmica nije bila realna slika. Daleko od toga da sam se umislio da je sve gotovo, da smo prvaci. Imamo još tri utakmice i svašta je moguće. Nisam toliko naivan da mislim tako. Moja ekipa ima puno nedostataka, nismo popunjeni na svim mestima. Nemamo pravog šutera sa distance, koga oni imaju. Imaju nekoliko detalja, boljih od nas, ali ono što smatram da je važno, da se može dignuti nivo igre. Vidim da je i dečkima drago, da se mojim dolaskom dosta i u klubu promenilo. Išli su u Slavoniju nabaviti parket za dvoranu. Nije to neka super hala, ali je unutra fantastično radna. Napravili su mi kancelariju, prostoriju za momke, za video. Sada ispod planiramo da napravimo saunu i jakuzi, gde će i zdravstvena služba imati svoju prostoriju. Teretana je u dvorani, gde se može raditi u dve grupe, odmah iznad terena. Lepa je atmosfera, jer u jednoj rukometnoj dvorani, koja je naša, rade sve selekcije kluba i svi treneri su pristupni. Dobili smo jedan dom svoj. Eto, što nismo mogli dobiti u Zagrebu, kao svetski i olimpijski prvaci, dobio sam u Makedoniji. Ja sam veliki radnik i to je za mene jedno veliko zadovoljstvo.

Kažu da uspešni i pametni treneri pored sebe drže vrhunske kondicione trenere. O vašem pomoćniku smo čuli sve najbolje…

– Pa, ja sam ovde Bog i batina, ako hoćemo tako . On je moj učenik. Morate sve pratiti. Pogledajte samo literaturu, ne samo trenersku. Trener mora učiti sve vreme iz svih oblasti. Nikada ni jedan kondicioni trener neće znati, šta meni treba. A da bih ja znao, šta mi treba, moram proučiti sve, sve pratiti. E, onda, tražim čoveka, koji prvo prihvati ono što ja radim i kako mislim, kome dam ideju, koju on kasnije razvije u praktičnu stvar. To mora biti jedna sinergija između mene, njega i drugih trenera koji mi pomažu. Pre neki dan mi je rekao jedan "Lino, ko god bude pored tebe, vrlo brzo izraste u trenera. Pogledaj Pipe, Goluža, pa Ivandija, koji ti je bio kratko pomoćni, svi su se osamostalili veoma brzo". Ja sa
svojim pomoćnicima volim da pričam o struci. Mene najviše interesuje znanje, kao nekog balavca. Samo to me interesuje. O tome govori i čast koji mi je Kineziološki fakultet u Zagrebu učinio, time što me je izabrao za počasnog predavača. To svi znaju, ko želi da vidi. Ali i ti znaš, u tom poslu koji radiš, da imaš manipulatore i nekog koji šefuje…

Umorili ste se od domaće scene. Sećamo se PRESS-a posle ulaska Hrvatske u finale na Svetskom prvenstvu u Zagrebu. U tom trenutku, bili ste srećni, ali i isto vreme, tužni, kao isfrustrirani i ispražnjeni, od ogromnog pritiska sa svi strana…

– To finale i suđenje u njemu nikad neću zaboraviti, što sam rekao i prijatelju, Mustafi (predsednik IHF-a), koji me je sinoć zvao da pita, kako sam. Moja cela borba se svodi na to da ja nisam u Hrvatskoj isključivo gledan kao trener, već i kao političar. Ti znaš da se kod nas, govorim za celo ovo područje, ne ceni čovek po onome šta je uradio, već po tome, kojoj političkoj opciji pripada. Deset godina sam radio u Italiji i mene niko nije pitao, za koga imam simpatiju. Danas puno njih misli da je Lino bitno vezan za dolazak na vlast jedne garniture, bitno, i to mi ne opraštaju. To nije u redu, jer mene trebaju ceniti, po mom poslu. Nikada nisam bio ni na kakvoj funkciji, koja je odlučivala o sudbinama ljudi. Jesam se pojavio, dao svoj stav o toj opciji. Uvek sam bio čovek širokog pogleda. Svi potencijali, ljudski, sportski ili naučni se moraju udruživati. Zato mi je to krivo. Ipak, da bi oni mene opteretili, sad ću ti reći najsvežiju stvar… . Jedan Kopljar je rezerva u Zagrebu. Jedan Gojun, isto tako. Mali Duvnjak je veliki igrač, sve u redu, ali on ni tamo u HSV-u nije standardan. Štrlek je isto rezerva. Znači, ja sam dobio partijski zadatak da sa rezervama budem prvak Evrope? Neka se to javno kaže. Ja ne bežim od toga, ali neka se kaže – "Lino, moraš sa tim sastavom biti prvak Evrope". Tako bi svaka budala rezonovala ovakvu situaciju. Nemam se više kome dokazivati. Svoje sam snove ispunio. Imam prirodno, kao čovek i trener potrebu da napredujem, da pobeđujem. Protiv toga sam da se laže. Meni ne treba alibi, poraz je isto sastavni deo sporta.

 Pomenuli ste malopre Irfana Smajlagića. Odavno se čula teza dela rukometne javnosti da je on imao najvećeg uticaja za stvaranje ove šampionske "portugalske" generacije hrvatske reprezentacije i da ste ga praktično "sklonili", kada je taj uticaj postao preovlađujući…

– Mogu otvoreno reći da njih Irfan uopšte ne interesuje. Nisi valjda toliko nadobudan, da misliš da se danas nešto može sakriti? Nisi valjda toliko nadobudan, da igrači svesno ćute i da ne bi izašli sa tim u javnost? To je, prema tome, jedan balkanski blef, gde ništa ne koristi Irfanu. Znam dobro te ljude, koji to rade. Oni ne cene Irfana, niti dva posto. To se radilo, kako bi se rušila moja harizma. Mogu ti pozitivno reći o Irfanu. Bio je moj saradnik na poslu, radio svoj deo posla. Nikada neću reći za moje saradnike loše. U u tezu, pa u to ne bi ni moj unuk poverovao. Ti su čekali moje susrete sa Irfanom, dva puta, pa kada sam vodio reprezentaciju sveta u Egiptu. Onda sam vodio drugu ekipu na susret u Gracu, pa se ni tada ništa nije desilo. To je sve delegirano, od dva, tri čoveka, sveznajuća…

Koji su to ljudi?

– Svakome ću reći jasno. U Hrvatskoj postoje dva, tri novinara, koji prate rukomet, i oni nisu slobodni. Oni moraju pisati šta im se diriguje, iz nekih krugova.

Laički ili ne, koliko možemo da naslutimo iz komšiluka, jedini centar moći u hrvatskom rukometu se zove – Zoran Gobac?

– Meni nije cilj o tome da pričam. Neću se spuštati na taj nivo. Ljudi to od mene ne očekuju.

Da li je blef da Vi odete iz C.O Zagreba, a da obrazloženje bude "zdravstveni problemi"?

– Vrlo dobro se zna, koja je moja težina, šta ja mogu ili ne mogu. Ja sam i danas uveren, da bi oni uvek želeli da sam ja tamo. Moja pojava je poremetila puno stvari. Bio sam predstavnik novog talasa. Bez obzira što nemam 20 godina, novi sam tip trenera, čoveka, drugačije gledam na stvari. Sada je vreme za ljude, koji ipak malo više sa aspekta nauke gledaju na sport. Pre se znalo za šankom praviti taktika i cugati sa igračima, u moje vreme toga nema. Kod mene se radi, to je filozofija. Svi će ti igrači reći da se kod mene strašno radi. Volim da budem gazda i jesam gazda. Ko god da je samnom trenirao, ne može reći da sam popustljiv čovek…

Pametan ste čovek, sa političkim iskustvom. Kako niste uspeli da "ishendlujete" tokom vremena odnos sa ta, "dva, tri čoveka"?

– Meni su ljudi govorili da ovo što ti meni govoriš o izgladnji odnosa sa novinarima, to može raditi čovek koji nije uspešan. Ako bi ti posle pet medalja, išao to raditi, onda znači da ti ništa nisi osvojio. Mislim da nismo na istom nivou. Oni mogu pisati šta hoće, ali te rezultate ne mogu osporiti. Da li imam argumente? Od 2000, kada sam se pojavio u Zagrebu, osvojio sam petnaest nacionalnih titula i kupova i pet medalja sa reprezentacijom.

A zašto ljudi ne mogu da shvate da C.O Zagreb u ovakvoj konkurenciji evropskih klubova, sa takvom ligom, kao što je Hrvatska i budžetom, ne može da se bori za pehar u Ligi šampiona?

– Možda to nekome ne odgovara.

Lino Červar u svom domu u SkopljuPa dobro, ali neće moći da shvate ni ove godine, i kada vi niste trener. I ove godine će se pričati o "Final Four-u" ali realnost je ipak, nešto drugačija…

– Smatram da u ovom trenutku, ekonomskom, ne bi trebalo da se jurimo sa protivnicima, koji nemaju svoje ekipe, već najbolje selekcije Evrope. Sada je Dušebajev počeo malo menjati stvar, počeo uzimati više domaćih igrača, a manje stranaca, dok pogledaj Kil, Hamburg, to su selekcije najboljih evropskih reprezentacija. U takvoj konstalaciji, mi ih ne možemo pobediti. Počeli smo se zadovoljavati petim, šestim mestom. Kada pročitaš naslovnicu u novinama, misliš da je reč o prvacima, a kad otvoriš stranicu, vidiš da se slavi neko deseto mesto. Moramo ih zeznuti. Rukomet kao loptački sport nam je genetski naklonjen. Imamo taj vic za igru. U narednoj deceniji bi trebalo raditi na dva pravca – infrastrukture i stvaranja mladih igrača. Nema igrača na tržištu, svašta se prodaje. Nema proizvodnje. Nešto po tome rade Skandinavci, ali svi drugi su pali, nema igrača. Jurnjava rezultata je povezana za materijalnim sredstvima. Sponzori ne daju lovu gde nema ambicija. Mislim da to nije pravi put, ali ga razumem. Ispucaćemo se sa lovom, ne može se pratiti Hamburg, koji plaća za Duvnjaka 1,3 miliona obeštećenja, i plus platu. To niko ne može na ovim prostorima, niti će moći. Ni Metalurg, ni Kolubara. Može do jednog nivoa. Treba staviti na vagu, da li treba uložiti ogromna sredstva i biti pet, šesti, deseti ili praviti svoju bazu, proizvoditi…

Zadnjih dana, bilo je bure i sa reprezentacijom. Gobac je izjavio da će "Červar odgovarati za rezultat na EP-u, ako bude pozvao Metličića". Šta to znači?

– Ja mislim da se Gobac šalio. On mene vrlo dobro poznaje i zna da nije to tako. To ne treba tako shvatati, jer je Lino upravo svojim radom od 2003, dokazivao suprotno. Najbolji dokaz je Svetsko prvenstvo. Ko bi još imao hrabrosti, uraditi tako nešto, ubaciti toliko mladih igrača? To su novinari prekrojili, kako njima odgovara. Zoran zna šta ja mislim o svemu i to nije problem. Rukomet je zadnji sport koji na naslovnice treba dati takve probleme. Pero je ugradio sebe u sve ove rezultate, zbog kojih sam i ja tu, i ne bi tre
bali fokus na takve stvari stavljati, jer to ne koristi našem sportu. Mi smo majstori za autogolove. Da drugi sportovi imaju naše rezultate, oni bi od njih pravili telenovele, pozitivne. Ipak, naši uspesi će ući u istoriju.

Da li će Petar Metličić igrati za reprezentaciju u Austriji?

– Ne očekuju igrači da ja o tome govorim, kao i ni sportska javnost. To možda očekuju neka dva dečka koja pišu to. Moramo se izdignuti iznad toga. Treba razlikovati, šta misli sportska, a šta rukometna javnost. Uveren sam da je rukometna javnost u potpunosti na mojoj stvari i da ima poverenje u ono što radim. Ne moram da se uplićem u razne priče, otvaram Pandorinu kutiju, da trošim energiju nepotrebno. To nije nivo na kome mogu pričati. Ne trebaju nam autogolovi, a naročito, ne sme ih trener zabijati. Mi smo sve ovo zajednički napravili i ja sam tu pozvan da držim zajedništvo. Ko će igrati, videćemo. Počela su prvenstva, Liga šampiona, pratiće se forme igrača. Ne treba zaboraviti da smo mi u ovom OI ciklusu, već osvojili dve medalje, sa EP-a i SP-a. Nama je ipak cilj Olimpijada u Londonu. Naravno, nećemo potcenjivati ostala takmičenja, ali to je krajnji cilj. Ako hoćemo tako, onda se može postaviti i kontra pitanje, zašto naši mladi igrači, ne igraju u svojim klubovima? Moramo razmišljati kako našim mladim igračima, reprezentativcima dati više prilike za igru. Ne ubacivati ih na 10 razlike, kada je sve završeno, jer tada ne mogu da sazru. Ako se tako ne bude postavljali, onda ćemo zaista biti osuđeni da igramo sa starijim igračima. To kreće od klubova. Što se tiče starijih, Pere, Balića, oni će uvek biti sinergija, deo mozaika i velika podrška mladim igračima.

Pominjete London 2012. godine. Ipak, da li očekujete da možete opstati na mestu selektora, ako ne osvajate medalje u Austriji, Švedskoj (SP 2011.) i Srbiji (EP 2012.)? Da li su one uslov?

– Pa, oni meni postavljaju kao uslov, ali mislim da meni nema toga, ko mi može uslove postavljati. Da li sam u reprezentaciji ili ne, ja sam pobednik. Prijatelji mi se smeju, kada počne ta priča. "Kakvi uslovi, pa ti si pet medalja osvojio." I kada ne budem trener, biću pobednik. Nisam toliko naivan čovek, da ne znam zakon velikih brojeva, kako bi neki voleli. Od deset takmičenja, osam puta u borbi za medalje, pet medalja, dve zlatne i tri srebrne. Pa, šta bih trebao da kažem? Neće doći nikada trenutak, kada se nećeš boriti za medalju. Nemam više 20 godina, da bih o tome pričao. Nekada sam jako emotivan, a nekada jako logičan. Ne opterećujem se tim pričama. Da se opterećujem, u Makedoniju nikada ne bih došao. Počeo sam karijeru iz malog kluba i ponosan sam na to. Volim izazove, volim pobeđivati, ali nisam opterećen time. Uvek ću biti pobednik, jer mi to niko nije poklonio.

Na Evropskom prvenstvu u Austriji, imate laku grupu (Rusija, Norveška, Ukrajina) i lakši deo žreba, jer se ukrštate sa Dancima, Islandom, Srbijom i Austrijom…

– Ne bih se složio sa tim. Pratim protivnike, Rusi su opasni. Sada je Igropulo u Barseloni, Evdokimov u Sidad Realu, Čehovski Medvedi su skupa. Rusija se nikada ne sme potceniti, takođe ni Norveška. Mi jesmo favoriti, ali se ne živi od stare slave. Od nas se očekuje kontinuitet, ali u igrama sa loptom, samo naivan trener može obećavati medalju. Možemo puno toga, ali sam sa nogama na zemlji. Prvo da se dokažemo u grupi, pa dalje…

Projekcija kakvu svi priželjkujemo jeste druga faza u Beču, Srbija oslobođena viza od prvog januara, puno navijača sa jedne i druge strane, gaistarbeit-era, a Hrvatska i Srbija odlučuju o polufinalu na parketu…

– Jako poštujem srpski rukomet i igrače. Poštujem i novog selektora, dobrog i uspešnog trenera, Hasanefendića. To govori da će Srbija biti kandidat za medalju, već u Austriji, neće čekati domaćinstvo 2012. godine. Srbija se može očekivati kao nova rukometna sila. Znam da će biti veoma teško, ali za tu utakmicu se trebamo izboriti, i jedni i drugi. Ta utakmica bi bila veliki izazov. Doduše, ja do sada nisam izgubio od njih, ali ih jako respektujem. Najbolje bi bilo, da i jedni, i drugi prođemo, a nekako Dance ostavimo po strani (smeh). Najverovatnije ću ići u Niš, gde ću gledati utakmicu sa Francuzima. Prvi put ću se pojaviti u Nišu posle igračke karijere, kada sam sa Umagom igrao prvu ligu stare Jugoslavije.

Da li će u Austriji, Francuzi uraditi ono što nije niko – spojiti sve tri titule u rukometu (EP, SP i OI)?

– Ja im ovu drugu ne priznajem, i to ću i pred Bogom reći. Kao što nisam ni Dancima u Norveškoj. Poraz se treba priznati, jer je to deo sporta. Lagao bih ako ne bih priznao da Francuzi imaju veći izbor bekova, jače igrače. Omejer na golu je pola ekipe. Mislim da smo bili oštećeni u finalu i to će se pamtiti, rađene su i analize. Što se tiče OI, to im priznajem. Favoriti su, jer ko ima Omejera, taj je najveći favorit. Nema veze, hajdemo im pobediti. To je obično kompleks malih naroda, da misle da su najbolji na svetu. Nije tako, veći su bolji, ali ti baš na tome trebaš izgraditi motiv i model za pobedu. Favoriti ne pobeđuju uvek… 

 

ŽIKA BOGDANOVIĆ
Photo & Text

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball