KOLUMNA: Sada znam da si tu... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Sada znam da si tu…

KOLUMNA: Sada znam da si tu…

zika.bogdanovic
18 komentari

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

Iz podruma Lanxess Arene posle finala uvek izlazimo kasno. Na platou ispred te čelične grdosije, po pravilu, više nema nikoga.  Visine čuvenog Doma u daljini, smiraj dana, vazduh gutam posle sedenja u mirisu kobasica, znoja i prosutog piva. Sunce miluje. Tek po koji fizikalac našeg ili azijskog porekla izroni negde. Ubrzano rastavlja svoj štand i vezuje frižidere. Tišina. Kunem vam se. Vizija raja.

Gde su svi nestali, zašto su svi otišli? Zašto niko ne vrišti? Zašto kada u meni sve vrišti! Gledam okolo, treba mi nekoga da zagrlim, da ga pitam, „brate, sestro, jesi li i ti ovo video, doživeo, da li je ovo moguće ili je to moj uvrnuti mozak sve samo izmislio? Zašto se sve utišalo, gde su se svih 20.000 sakrili čim sam sklopio svoj laptop i rekao „Idemo“?

Jesu li ostali zarobljeni u njemu? Da li je to bio sport ili život? Ili sam toliko osakaćen da više i ne primećujem razliku?

Da li je moguće da je sve bila laž ili je ovo samo još jedno iskušenje, test, način da te uvere da tamo gore ima nešto?

Svaka vera počinje od sumnje.

Iza mene čujem samo lepljivi gaz patika, a onda…

„Šta je neverniče?“ kao da mi poručuje neko jači od mene.

Opet DJ.

U životu me niko i ništa tako ne izvrne naopačke, baci do neba i nazad, a onda vrati u majčinu utrobu.

U tih 60 sekundi koliko mi treba da u tišini preletim taj osunčani, prazni plato Lanxess-a, sa kulisama Kelna u daljini, najbliži sam Bogu.

Osećam ga da je tu pored mene, da me zove, da mi kupa oči. Godinama sam pokušavao da definišem to osećanje. Sada sam konačno uspeo. Znam. Postoji. I ne moram u crkvu zbog toga. Iz svog hrama sam upravo izašao.

………….

a onda se vratim među te momke, u gužvu, u raju, i opet je sve tu. Saborci moji, ludaci, svi oni koji neće moći da objasne gde su bili i šta su doživeli kada se vrate svojim kućama, među svoje prijatelje, tu su, i mnogo mi je lakše. Ispijam to rajsko piće – Jack sa otrovom zvanim coca-cola, i ponovo do duboko u noć sklapam sve te slike.

Shvatam koliko smo sjebani, a koliko smo vredni. Za tetovažu je ona Dr. Neleta Karajlića „da je jedini dobitnik ratova na prostorima Ex-YU, u stvari, Raiffesen Bank. Jedino se njena zastava vijori svuda, u svim našim zemljicama“.

Sjebani razjedinjeni, a jedino vredni – složni. Vardar je mala reka, ali protiče kroz vene od jullijskih Alpa do Đevđelije. Od rata na ovamo su samo poplave mogle da nas ujedine. Zato se jedan iz Dolova i drugi iz Mostara obučeni u svoje zastave miluju u suzama. Zato Stole udari forhend „republika Makedonija“, a Petar mu vrati bekhendom „Makedonija“. Zato Čupko priča makedonski kao maternji. Zato Cindra dođe do Cupare i pokloni mu svoj trofej za MVP-a poljskog Kupa pred svima. Zato Timur, o da, taj najveći Timur započne izjavu posle osvajanja Kelna sa „krivo mi je zbog Momira što karijeru nije završio trofejom“. I Timur, i Šiškarev, i Dainis, to su ti iz one krilatice „nas i Rusa 300 miliona“. Da su svi takvi, dovoljan je i milion da nas bude. Zato onakva momčina kao Terza plače kao malo dete, a njegovi hladni skandi saigrači se grohotom smeju već dva sata posle.

A Momir…

„Ajde, bre, krećemo“, zovu me da završim i krenem u grad.

„Čekaj, opraštam se sa Mošom“, kažem im. Ne mogu da nađem tačku i lupim enter. Ne želim. Neko mi je isprskao oči vodom, ne vidim ništa. Nisu ljudi kamenje, a ni tastarura vodootporna. Tolike godine, toliko sam kilometara prešao, u toliko ga ovih podruma čekao i sada ispratio. Sve je zaslužio. Otišao je u legendu. Momir. Momčina.

……………

Vraćam se iz slika. Raškovski stoji pored mene, objašnjavamo se polugluvi od zvučnika, a poluludi od svega ostalog.

„Stižem u Beograd u ponedeljak kasno uveče“, kažem ja njemu.

„Par sati sna i onako mrtav moram da vodim Gavrila u vrtić. Kada dođem tamo, vaspitačica će me kurtoazno pitati „Kako je protekao vikend?“ Šta da joj kažem? Kako da joj objasnim? Pre nego brbljivi Gavra izusti „Tata je išao da gleda rukomet“, reči ću joj „Gospođo, bio sam na Mesecu. Sleteo sam direktno u PU „Suncokret“ na Novi Beograd. Ne, ne, nisam imao padobran. Imao sam krila“. Okrenuću se i izaći, a žena će tiho promrmljati čim mi bude videla leđa.

„Bože, budale. Ko sve danas pravi decu“.

…………

Lufthanzin let iz Kelna za Minhen je kasnio. Neću videti Beograd u ponedeljak uveče, ni vaspitačicu sutradan. U pola noći stigao sam u hotel i odgledao nešto od dočeka. Kataklizma. Po čemu Šapčani pamte osamdesete? Po čemu će cela Makedonija pamtiti ove godine? Šta nam ostaje u kolektivnom sećanju od života. Ostaće nam slike kada smo svi zajedno bili srećni, kada smo svi zajedno pucali od ponosa, tog istog iskustva, i onog što će letovati na Baliju i onog što se pre par dana sa decom vratio sa zimovanja iz Paralije sa torbom ispražnjenom od mesnih narezaka i paradajza. S tim, što je ova priča prirodno uzbudila sve nas, podsetila nas da smo isti prostor, mentalno, kulturološki, iskustveno, da nas više titra u grudima nego za druge…

Sa očima već na pola koplja video sam Raškovskog i Stevanovskog na bini i ovacije. Gde će sada oni ovakvi, posle takvog iskustva, sa koje planete da komentarišu i šta? Svaka kabina će im biti mala. Bio je to omaž i svim makedonskim kolegama koji su sve ove godine gurali napred rakometnu priču radeći za kikiriki, za koliko obično novinari rade.

Bio je mrak kada sam stigao u hotel i nisam znao gde ću dočekati jutro.              

A sada, evo, stojim na prozoru, 6:02, gledam, trljam oči, ne verujem. Preko ulice vidim olimpijski stadion u Minhenu. Tamo gde je sve počelo 1972. godine. Tamo gde je Jugoslavija postala prvi olimpijski rukometni pobednik u istoriji. Mesto zbog koga sam jednog februarskog dana 2007 u Jagodini iz rukava ispalio „najbolji rukomet dolazi odavde“ kao krilaticu koja će pratiti ime Balkan-Handball.com.

Da li je ovo moguće? Da se krug zatvori na ovakav način, na ovom mestu? Da Vardar osvoji drugu titulu prvaka Evrope, da let kasni, da to bude Minhen i da jedan od hiljadu hotela bude ovaj? Da dva dana ranije spominjem Jugoplastiku, Kukoča i maltretiranje Barselone, i da osvanem na 200 metara od hale gde se pre 30 godina to desilo?Je l’ to život? Lufthanzo, rešila si da me ubiješ? Bože, ne igraj se više sa mnom. Hoću nazad kući Jeleni, Veri, Gavrilu, i svima onima koji me neće i ne mogu razumeti. Hoću da živim.

Hoću sve ponovo.

Mandatory Credit © Jozo Cabraja / kolektiff

Možda vam se dopadne

18 komentari

John 04/06/2019 - 11:04

Bravo!

Odgovori
Igor 04/06/2019 - 12:44

G-dine Zhiko, niste chovek ako ne napishete scenario za film na osnovu ovih, par zadnjih kolumna. Pozdrav i da Bog da, ti se ponovilo sve ovo josh 100 puta.

Odgovori
Nikola 04/06/2019 - 13:15

BRAVO !!!

Odgovori
Vlado Kiprijanovski 04/06/2019 - 14:58

Ostvarice ti se brate ovo opet, siguran sam jer verujes u sebe, verujes u svoj san.

Odgovori
Alex 04/06/2019 - 16:29

Majko Mola sta citam. Vrh.

Odgovori
Danica 04/06/2019 - 21:13

Predivno!

Odgovori
Dani 04/06/2019 - 22:47

Sekoja cest! Poklon do zemja!

Odgovori
Piva 04/06/2019 - 23:04

Veliki respect za Vas.
Svaka Vam je zlatna.

Odgovori
Atanas 05/06/2019 - 00:04

Druze moras eden film za rakomet, da reziras…Posveten od Partizan Bjloevar, pa Banja Luka, Metaloplastika, za kraj Vardar…I toa ke bide samo prv del..Zosto ne sme zavrsile nie od ex- Yu so tituli vo Evropa..Sekoe dobro, pozdrav do familija od toplata Makedonija

Odgovori
Rubi 05/06/2019 - 08:04

Tvoje su kolumne izvan vremenske …
Svaka Chast!!

Odgovori
Viktor 05/06/2019 - 10:35

Ziko… ne brini…mi te razumemo… i hocemo sve ponovo… uzivamo u ovakvom mucenju…

Odgovori
Bozidar 05/06/2019 - 11:04

Bravooo !

Odgovori
Ljubisha Lazarovski 05/06/2019 - 12:41

Pocituvan g-din Bogdanovski, respekat za zlatnite momci od 1972 od koi sve pocna i site onie posle niv do denes. Najbolji rukomet i nacin na ziveenje dolazi odavde. So srce i dusa vo novi zaednistva.

Odgovori
Cosa 05/06/2019 - 15:45

Svaka cast
???????????
Mozda je vreme da ponovo napises knjigu…

Odgovori
zika.bogdanovic 05/06/2019 - 16:41

Samo za tebe :), znam da će dobro da se prodaje.

Odgovori
Darko 06/06/2019 - 22:41

Opa bato so ova kolumna prejde na levl+ na povisoko nivo, vreme e za dobar handball roman, so tvoj stil rakometna tematika. Bi sakal premnogu moeto slobodno vreme da go pominam citajki go tvoeto delo, romanot koj ke gi opfati site tvoji dosegasni kolumni koi sto sme gi citale i po popovise pati, so mnogu emocii, a neretko i so solzi na ocote.
A sto se tice za precekot na Vardarcite, vo povise navrati na poveke portali napisav deka so Stefan i Sretan i ti Zika treba se da bides kao pocesten gost, zaradi ogromnata podrska na VARDAR i Makedonskiot rakomet.

Odgovori
sladja 12/02/2020 - 02:09

Samo hrabro, bez straha, uzivaj u zivotu…

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball