„Ako pod odmorom mislite da odem negde i ne radim ništa, onda se stvarno ne sećam kada sam bio. Znam da se unervozim posle sedam dana provedenih u kući.“
I dok Balkan uglavnom robuje nametnutim autoritetima polusveta sa umirućom manjinom onih koji bi imali šta da kažu, ali su videli da je sve uzalud pa napuštaju društvo (rukomet je tu manje bitna stvar), autoritet znanja nekako po pravilu dođe na svoje na mestima na kontinentu gde se kuju medalje.
Đordi Ribera je još jednom „završio posao“ sa kadetskom reprezentacijom Španije koja je ujedinila evropsku i svetsku titulu. Pokupio je pinkle i krenuo dalje, bez velike pompe, kao i kada je nanizao one titule i medalje sa seniorima, u rudnik, da traži decu po Galiciji i obezbeđuje rukometnu budućnost i generacijama iza njegove („uželeo sam se klupskog rukometa. Nisam radio u klubu od 2011. godine i to će se promeniti nakon isteka ugovora 2024“).
U Varaždinu ga je bilo svuda, na tribini sa beležnicom u rukama, isto kao i prethodne godine, i one tamo, i one tamo u Skoplju, u svlačionici na poluvremenu kada je trebalo da se nacrta mlađariji šta treba, u pripremi utakmice, svuda. Španci su budale, ne znaju šta rade. Znamo mi. Što bi mi prepisivali bilo šta kada smo ih MI naučili svemu, a oni sada prodaju maglu svuda po svetu.
Daleko da je do trenera. Namučena je to sorta. Retko ko je trener, a da nije i ekonom, i vozač, i kišobran za roditeljske frustracije nakon plaćanja članarine. Treneri su danas sve manje bitni, da ne kažem nebitni u našoj sportskoj nomenklaturi. To je relikt ovog podneblja. Služe za ismevanje po društvenim mrežama, od onih što pojma nemaju ili od gladnih kolega. Sve smo procese srozali do kraja. Zna se ko je bitan. Onaj ko odlučuje i ko daje pare. Kako u državi, tamo u institucijama, tako u sportu, pa u rukometu, klubu, mesnoj zajednici. Linija po kojoj znanje nije bitno je linija po kojoj je taj neko i došao. To je autoput kojim nam deca beže u buljucima odavde. Onaj ko nema znanje, taj ne može ni da ga prepozna u drugome. A onda se misli da će rezultat već doći kada spucamo dovoljno love, izvešamo zastave i jeftine patriotske parole po Instagramu ili pritisnemo sudije sa tribina. Možda na igricama.
A ko da stvori okvir? I zašto nije do sada?
Evo, u Srbiji imamo Đeronu slobodnog u poslednjoj godini ugovora. Nadam se da je spreman plan po kome će od septembra okupljati potencijalne reprezentativce iz domaćih klubova, pomagati u selekciji mlađih kategorija i raditi na edukaciji trenera. Da ne ispadne posle da nije hteo da radi…
Zato je ovo više „trla baba lan“ priča i pišem je 543534. put za sve ove godine, samo su imena različita. Pitaju ljudi što ne pišem kolumne češće jer „vidiš da gori“, „mora da se promeni“, „nikada nije bilo ovako“, itd… odgovorim obično „O čemu? Pa, sve je jasno. Da li ste vi birali ili ja? Tražili ste, birali, aklamovali, slikali se, birajte ponovo“. Vreme u kome sam, a daleko od toga da sam jedini, hteo da se spalim od muke gledajući šta rade mom i vašem sportu, hvala Bogu, prošlo je. Mnogi su se spalili i pobegli od rukometa glavom bez obzira.
To je i neka poruka za sve one koji se sada pate na svojim putevima i imaju unutrašnje borbe.
A vi svakako uživajte u rukometu. On je planeta za sebe. Svaki dan je novi dan, uvek ima nešto da nas podseti zašto smo se zaljubili.
3 komentari
Evo ja cu da vam dam komentar pa vi razmislite. Velica se uspeh juniora, 4 mesto. A napravimo malu analizu, koga su oni pobedili, koga os ozbilne reprezentacije su pobedili? Nikoga!!! Dobili Farane koji su ustali na levu nogu!!! Ostalo sve magla. Ljudi 4 mesto je zavarivanje realnog stanja i kvalileta jer je SP mnogo slabije od EP. Ja sad tvrdim da ta ekipa nemoze ozbilnu evropsku ekipu da pobeni nikada!
Postovani,Ziko Bogdanovic
Godinama citam i uzivam u vasim komentarima.Hvala sto imamo vas u Rukometu. Obkjektivni ste u tekstovima.Zalud,prvi komentar je slika naseg mentaliteta.Odmah kritika.Sta je ko postigao ,videce se na kraju karijere.Vasa Kolumna je Prirucnik za Trenere Rukometa.
Veliki pozdrav. Mama
👏👏👏