KOLUMNA: Dogodine u Kelnu! - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Dogodine u Kelnu!

KOLUMNA: Dogodine u Kelnu!

zika.bogdanovic
0 komentar

Ideš li u Keln?
A da pitam ja tebe nešto pre nego ti dam odgovor?
Pitaj.
Može li auto da ide bez benzina, čak i kada je litar 2 eura?
Ne može.

Eto, i ja isto tako. Vozim na Kelnu i od Kelna mesecima. To što tamo ulijem vozi me i vozi…

Kao po nekom zakonu, svi se razbeže kada se ludilo završi. Ostane po hodnicima par onih radnika Arapa sa crnim majicama sa ušivenim natpisom „Lanxess Arena“, koji jedva čekaju da nam vide leđa, odjave se preko motorola i isprate cirkus.

I dok izađeš tako iz podruma gde je media centar, još uvek nije pao mrak na grad na Rajni. Od zvukova ostaje neki navijački bubanj baš daleko, daleko u daljini prema gradu, koji vetar donese na tri sekunde pa ga izbriše, čin-činovanje i glasan smeh ekipe iz EHF-a koja je završila posao pa može da se opusti, onaj standardni aplauz volontera oko šefa parade na kraju balade i štrapac po podu ulepljenom od prosutog piva tako da se svaki tren okrećeš da vidiš da li te ko prati ili da ti nije nešto ispalo.

Nema ni dva sata da su ovi iz Barse pokupili medalje, a nadobudni katalonski PR-ovi telima odbranili svoje plate od novinara iz Evrope (a dovlače ih svojim domaćima), ne znajući da treba igračima da kažu da pre slikanja sa 120. redom tribina treba da prođu kroz miks-zonu. Još ni onaj retko ružni novonapravljeni pehar nije ukrcan na čarter za Barselonu, a ti stojiš ispred Lanxess Arene i shvatiš da nema više ni jednog fizičkog traga da je tu bilo nekog Final4. Bruce Springsteen može komotno da zasvira već koliko sutra.

A tebi u duši lom. Za emotivce teška rabota. Kao da te Gorenje mašina tumbala 48 sati i odjednom otvorila vrata. Pa ti hodaj, majčin sine, malo levo, malo desno. Taj plato Lanxess Arene kada se krene prema gradu, tih 200-300 metara uvek zuji u ušima „Šta ovo bi?“.

To je naš Keln. Mesto gde svi navijaju za rukomet. Gde za 13 godina niko nikoga mrko nije pogledao, a dolaze ljudi iz cele Evrope, i pijani, i trezni, i srećni, i tužni…

Talant Dušebaev je bio klinački idol iz devedesetih. I ne pričam jedan od njih deset, nego No.1. Kada sam video, međutim, kako dotrčava i pesnicom zabada 13 godina starijeg Manola Kadenasa u stomak koristeći frku na terenu na derbiju Visle i Kelcea 2014, svet mi se okrenuo naopačke. Od tada sam počeo da ga gledam drugim očima.

Rehabilitaciju Talanta u mom profesionalnom životu započeo je Kire Lazarov dok smo radili na njegovoj autobiografiji „Uvek na pobedu“. Govorio mi je o njegovom pristupu igračima, o pobedničkom mentalitetu i ludačkoj energiji.
„Žiko, Talant je No.1“.

O tome koliko voli da pobedi Barselonu setio sam se kada sam ušao u Twitch studio EHF-a na početku prenosa finala.
„Sve može da bude i ne mora, ali Barselona mora da se pobedi“, pričao mi je Kire Talantovu filozofiju dok je bio trener Siudad Reala.

Utakmica se završila kako se završila. Talant je na konferenciji ponosno naglasio da ove sezone tri puta Kielce nije izgubilo od Barselone, što je istina. U svlačionici je držao govor i plakali su svi, čak i oni što nisu igrali ni sekunde. Plakao je i Talant. Spominjao je 17.12.1992 dan rođenja svog Aleksa. Rekao je da je on najbolja stvar koju ima u životu. Dok je većini u Evropi, a nama ovde pogotovo, klupska/savezova kamera kao kamen u bubregu, Kielceu je to deo klupske kulture, ona snima igrače kako ridaju po podovima, velikog Talanta kako kazuje najtananije emocije, i zato je hala puna, navijači sve verniji, a novi glavni sponzor će već sutra biti promovisan.

Veliki su tu da gube i pobeđuju.

Napisao sam na svom Instagramu da izbegavam da rangiram, ali da je Aleks za mene sada No.1. Odmah sam dobio par komentara „A, Dika?“

Ljudi, Aleks je jedan od nas. Tu je sa 186 – 187cm, udara u ove kiklope od 130 kilograma glavom sa 100 na sat, padne 200 puta za 60 minuta, otrese znoj sa sebe i ide dalje. Normalan čovek bi otišao kući u tri gipsa, ovaj kidiše dalje.

Dika je druga dimenzija. Dao mu Bog da preskoči teren u pet koraka, da namešta brojeve na semaforu pre nego je spusti u levi donji, nije to za upoređivati. Dika je NBA.

Ima većih, ima popularnijih sportova, ali ne znam druge u kojima oba trenera plaču posle finala. Mnogo mi je drago zbog Karlosa Ortege. Izbacili su ga iz Vesprema pre osam godina kao kufer iz aerodromske zgrade. Povratak u Barsu je išao preko Mađarske, Danske, Nemačke i Japana, ali znalo se da će do njega doći jednog dana. Novi trener, nova podela uloga, nije baš bila pesma u svlačionioci od samog starta, Benali, Zein, Maciel nisu imena na koja bi se kladili pre sezone, ali eto back-to-back Barse.

Od Karlosove izjave ništa.

Izgrlismo se kao braća rođena. Pita me kolega Ivan:

„A izjava?“

„Izjava ne može. Ne da PR. Kaže da je trebalo da zakažemo…valjda pre šest meseci…jbg, tada sam mislio da će Elverum da osvoji Ligu šampiona pa nisam…„, kažem mu i pokazujem na debelog gmaza koji ide oko Karlosa i štiti ga od mene kao da mi na čelu vidi majmunske boginje. Pre nas ima tri „live uključenja“ za katalonske medije.

Dobacuje mi Karlos:
„Žiko, vratiću se u miks zonu“.
„Hoćeš Karlos…ali u čarter…“, dobacujem mu i smejem se nadrealnoj sceni službenika FK Barselona koji obigrava oko trenera RK Barselona.

Neka žive rukometni klubovi.

Nego da zaključim. Karlos i Talant sada zajedno imaju 13 titula Lige šampiona kao igrači i treneri. I obojica u suzama odoše iz Kelna.

Šta još više da vam kažem?

Dogodine u Kelnu!

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball