Balkan Handball

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA – Pismo izborniku: O nono, dobri naš nono…

Dragi Lino,

pišem vam polako jer znam da sve pomno pratite i analizirate, a persiram vam kao olimpijskom pobjedniku i svjetskom prvaku, najtrofejnijem našem treneru, posljednjem koji je doveo Hrvatsku do finala i, uostalom, kao uvaženom, starijem gospodinu. Zapravo najstarijem izborniku Svjetskog prvenstva 2019. godine. U podlozi je gramofonski hit iz 1969. „O nono, dobri moj nono“ Tereze Kesovije (da, one ‘nikad više u Beograd’ Tereze, how yes no), naše jelte proslavljene umjetnice koja je nastupala, što bi reko Dule Pacov, od pariškog Metropolitena do ljubljanske Olimpije, a vašoj je zlatnoj generaciji u ona crno-bijela vremena bila zvijezda vodilja i životna inspiracija. Nemojte misliti da se rugam vašim godinama, baš suprotno. Ćiro Blažević nas je naučio onu kinesku „mudrac, a ne starac“, a Grand i Žika Jakšić da „nikad nije kasno“. Zapravo vam se divim kako se u svojoj 69. godini hvatate u koštac sa gorostasom novog rukometnog doba u kojem kapital, kažu, određuje poredak i na prvenstvima reprezentacija, a ne samo u Ligi prvaka. Pomalo se i čudim s obzirom da nikad niste prestali raditi da još imate snage za takvo nadam se dugo putovanje po Njemačkoj, Bože sreće i Danskoj, jer dečki iz vaše generacije, iako svi mlađi od vas, odavno su predali palice i posvetili se drugim, manje stresnim izazovima. Ulrik Wilbek postao je načelnik okruga Viborg i kao političar konačno nabacio koju kilu, Heiner Brand kao ambasador SP-a vozi bicikl, šeta gospođu Christel, njeguje svoj legendarni brk i tu i tamo zarogobori na račun Prokopa, čisto da zadovolji novinarsku žeđ. A Claudeu Onesti država Francuska našla je novu zanimaciju, vodi nekakav program u sklopu projekta Olimpijskih igara u Parizu 2024. i reforme francuskog sporta. Zavaljen udobno u svom uredu na 6. katu ministarstva tu i tamo baci oko na rukomet, ugleda vas, nono, na ekranu, promrsi „opet snimka“, i prebaci program. Tako biste i vi da smo mi uređena država i društvo kao što je francusko, da poštujemo sportske veličine. Ali ne poštujemo, naročito kad nešto kamče, a vi ste im toliko put spomenuli onaj neizgrađeni rukometni dom da bježe od vas jer znaju što ćete ih pitati. Sad još imaju i Dalića kojeg vodaju okolo naokolo kao narodnog tribuna. A nisam baš siguran da ima baš toliko toga za reći kao vi, dragi Lino.

Toliko predivnih priči pričat si zna…

Sjećam se susreta u Skoplju, bili ste trener Metalurga, kad ste mi rekli da još sanjate da se ogledate na najvećoj sceni s jakom momčadi, da još sanjate titule. Došao sam na čašicu rukometa, a vi ste mi ko Šajeta „od Istre do Busha“ pričali o problemima školstva i odgoja omladine, o zagađenim internetskim forumima, o inovacijama i reformama, o pobjedi Donalda Trumpa i hrabrosti švedskog premijera Görana Perssona… U čudu sam slušao i, da sam nešto manji, sjeo bih vam tada u krilo u prvom redu dvorane Boris Trajkovski. Puno divnih stvari rekli ste i lani nakon EP-a u Hrvatskoj, ostavili ste nam precizne upute i smjernice što moramo promijeniti da bi bilo bolje. Kad ste vidjeli da se nitko toga neće ozbiljno primiti, sami ste nastavili gurati taj kamen uzbrdo…

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Stojanče, Stojanče*, da ti kupim zlatno lanče…

I ne znam dal sam rekla ti fala…

Pratim s uživanjem vaš siguran hod Münchenom. Gledam vas kako skakućete uz liniju kao da je Portugal 2003., još kad se sjetim kako ste lani kao napaljeni tinejdžer đipnuli na onog Bjelorusa u kontri, znam da s godinama niste ništa izgubili na energiji. Kažu da je trener mlad onoliko koliko su mu ideje svježe, a vaše svakako jesu, kao i ova reprezentacija koja mi se sviđa puno više od lanjske kad smo gledali „posljednji šou dinosaura“ u Areni. U dobroj vjeri složili ste tada miks svih mogućih generacija, igrali su još i Vori i Buntić, ne sjećam se više jel’ bio možda i Goluža, a poziv je umalo dobio i T-Rex. Sada gledamo neka nova lica kojima nismo baš vjerovali, kad ono… To trči, skače, zabija, leti, gladno je golova, to se iz duše veseli, bori, u onom Šipiću su dva života. Ma milina!

Sve manje ljudi znan ča nalik su na te…

Uživam gledati kako vodite momčad, samo, kumim vas Bogom, oprezno dalje sa „7 na 6“ jer Hrvatima to ide na živce više od slovenskih graničara, stihova Vjekoslave Huljić i zle djece još gorih političara. Još od prvog dana priprema, znam da ništa niste prepustili slučaju, da ste u pripremnim utakmicama protiv Talijana i Crnogoraca, kako ste rekli, sakrivali karte od onih koji nas prate, protivničkih špijuna. Pametno, jer naša ih je zemlja puna. Samo, što smo mogli tada sakriti a što nismo otkrili već u prve tri utakmice SP-a? Uvijek se u tim igrama skrivača sjetim pokojnog Ranka Žeravice koji mi je na Zlatiboru jednom prilikom ispričao:

  • U vrijeme kad sam bio selektor Jugoslavije, iz Saveza su mi rekli da je Gomeljski kao izbornik SSSR-a uoči Igara u Moskvi izrazio želju da pogleda naše pripreme. Rekao sam neka dođe u Beograd. Nije mu bilo dovoljno, pa je išao s nama i u Niš autobusom. Napali me novinari da sam se unaprijed predao, prodao Sovjetima, a ja sam znao da to što naši mogu odigrati, oni ne mogu upratiti.

Na kraju ipak ovisiš o tome što ti igrači mogu odigrati, a što ne i koliko puta to mogu ponoviti. Pa neka se malo i Raul uvjerio kako je to kad su bolje karte kod vas.

KOLUMNA ŽIKE BOGDANOVIĆA: „Patrik i Hendrik“

Reka si, sićan se dobro i glasa tvog: „Život je spleten od tuge i od veselja, i pamti, uvik puni smo želja, a malo se ostvari od tog“

Ah, naučili smo i to s godinama. I svjesni smo da je sve ovo do sada već sutra samo „rani snijeg u Münchenu“. Brine me ono što dolazi, ali znam da radite sve što je u vašoj moći da ispadne najbolje, a drago mi je i da se dobri duh Zorana Gopca svesrdno angažirao u ovoj akciji jer nije mi baš leglo kako su vas ono ispratili iz PPD Zagreba iako ste ozbiljno krivudali s tih „7 na 6“. Ali, kad se pogleda koliko je klub promijenio trenera nakon odlaska Vujovića, lako je odmjeriti tko je više zabucao – vi ili klub. Pamtimo riječi s ispraćaja za Njemačku, ako smo dobro čuli, „jedino što možemo obećati je borba na terenu, a što će biti ovisi o momcima i izborniku koji će nastojati pomoći svojim iskustvom i znanjem“.

Ako je izbornik tu samo da pomogne, pa tko onda sve to vodi? Ha, zna se… Snoj. Janez. Gospodin rukomet. Samo je jedna konstanta već godinama u hrvatskom rukometu, sve drugo su ekshibicijski pokušaji. I zato, živjela konstanta! Živjelaaaaa!

Srdačno, vaš vjerni štovatelj

U Zagrebu, 14. I. 2019.

  1. S. Posebna zahvala uredniku Bogdanoviću na poklonjenoj knjizi Aleksandra Gatalice „Nevidljivi“ koja je poslužila kao inspiracija za epistolarnu formu kolumne

KOLUMNA: U muzej iluzija! Jer tamo smo svoj na svome

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *