Za razliku od Balaševića koji je otpjevao „Ne volim januar“, ja ga baš volim. Jer iz godine u godinu, taj prvi mjesec novog ljeta nije poput ostalih rezerviran za fudbalere i timove, sa sportskih naslovnica ne gledaju nas jedna te ista lica, i bar ta dva tjedna nije najvažnija stvar je li Luka Modrić protiv Osasune odigrao 128 točnih dodavanja i 13 net… (dobro, ‘ko ga jebe, ne moraš to spominjati). Već u nedjelju, na dan otvaranja Europskog prvenstva u Danskoj i dan prije prve utakmice hrvatske reprezentacije, preko cijele naslovnice Sportskih raskrilio se Ivan Čupić, gotovo u prirodnoj veličini.
Srbija, Hrvatska, Makedonija i Crna Gora. Četiri od šest, nije loš prosjek za bivšu Jugoslaviju koja čini četvrtinu EP-a. Izostali su samo, na opće iznenađenje nakon odličnih igara i polufinala lanjskog SP-a u Španjojskoj, Slovenci te naravno BiH koja je, eto, prije dočekala plasman na veliko nogometno natjecanje nego na rukometno.
No, problemi te zemlje toliko su veliki i zamršeni da će još dugo, dugo svaki sportski uspjeh biti eksces, čak i u sportu u kojem ima sasvim solidnu tradiciju. Četiri od šest, stvarno nije loše s obzirom na to koliko, s iznimkom Makedonaca, ulažemo. Da sad ne počinjem opet one usporedbe koliko ulažu Nijemci, kojih nema u Danskoj, ili Šveđani kojih nije bilo na zadnjem SP-u, istaknut ću samo kako me lovi panika na pomisao da ćemo, kako smo krenuli, uskoro dočekati vladu koja će donijeti zakon o sportu sastavljen od samo jedne rečenice: „Tko uloži – magarac!“.
Iskreno, nisam pretjerani optimist kad je u pitanju Hrvatska. Nije da ne vjerujem Slavku Goluži i njegovim izabranicima, dapače… Ako ijednoj sportskoj momčadi u Hrvatskoj treba vjerovati onda su to rukometaši. Za razliku od nogometaša, košarkaša, vaterpolista… oni uvijek nešto iskemijaju i nikad ili gotovo nikad ne iznevjere. Kvaliteta je tu, nije upitno da se Hrvatska od 2003. ugurala u veliku četvorku svjetskog rukometa, ali ježim se od najava „idemo po zlato“ i „nova bronca je minimum“. Ako nismo primijetili, i drugi igraju. Na putu do polufinala Goluža i dečki imaju tri teške i neugodne prepreke: Švedsku, prikrivenog domaćina prvenstva, Francusku, još uvijek vrlo moćnu i posebno napaljenu na Hrvate, naročito nakon lanjskog šamara u četvrtfinalu SP-u, i – Srbiju, koju mnogi zanemaruju, a ima po imenima itekako respektabilan sastav, sasvim ravnopravan kockastima. Uostalom, brani srebro.
Kad smo već kod Srbije… Prošlo je gotovo pune dvije godine – kad je prije to proletjelo, kao da smo preksinoć sjedili u Čačanima – od velikog finala u Beogradskoj areni nakon kojeg sam se načitao i naslušao komentara, ne samo iz okruženja nego i iz same Srbije, da su orlovi doletjeli tako visoko zahvaljujući pomoći sa strane. Živo me zanima kakav će tretman ovog puta imati domaćin i kakav će kriterij zauzeti suci. I hoće li itko zucnuti ako bude kao na ranijim prvenstvima u Skandinaviji – EP-u u Švedskoj 2002., EP-u u Norveškoj 2008. i SP-u u Švedskoj 2011. A Dancima je kao velikom favoritu turnira dovoljan i povjetarac u leđa pa da prvenstvo bude unaprijed riješeno. U tom slučaju, s obzirom da turnir nije kvalifikacijski za Olimpijske igre (donosi samo tri putnika na SP u Katar), ispast će da se cijelo društvo sjatilo na europski sjever da bi svečano ispratili Wilbeka u penziju. Živio, živio, i sretan nam bio…
I još riječ dvije o Lackoviću. Njegove su zasluge za zlatno doba hrvatske reprezentacije, koje je počelo 2003. i još uvijek traje, veličanstvene i neizbrisive. Malo je njih koji su se toliko nadobivali batina za Hrvatsku kao Lac, žrtvovao je puno, dao je puno, a problem hrvatskog rukometa je što s takvim rijetkim ikonama poput Lackovića, a prije Balića, Džombe, Metličića… nema takta. Ipak, ovaj put moram podržati Golužinu odluku. Mogao ga je voditi, ali bio bi to alibi-potez. A nema ništa gluplje i jadnije nego kad izbornik nakon neuspjeha krene s objašnjavanjima u stilu „znate, Lacković je došao izvan forme, cijeli je turnir bio ozlijeđen, krpali smo ga, igrao je pod blokadama, bla, bla, bla…“. Koga to zanima? Goluža je presjekao i povukao izbornički potez preuzevši odgovornost. A sam vrlo dobro zna da će mu u slučaju neuspjeha javnost prvo nabiti Lackovića na nos. No, to je cijena posla.
