Utakmica između Poljske i Srbije bila mi je zanimljiva iz više razloga: Prvo, kako će domaćini igrati pred svojom publikom i hoće li biti pod pritiskom, drugo, kako će Srbija igrati bez Vujina i Ilića, hoće li ubrzati svoju igru i djelovati kao ekipa, a ne kao skupina pojedinaca i treće, kako će se Perić snalaziti u ulozi trenera. Odgovore sam dobio tokom utakmice i mogu reći šteta izgubljenog boda za Srbiju. Poljaci, kao uvijek, sa dosta kvalitetnih igrača, ali sa „svilenim“ karakterom, što Srbija nije iskoristila da ih u obrani kazni još agresivnijom igrom. Iz iskustva znam da su Poljaci idealni za oštriju igru nakon koje se u napadu udaljavaju od protivničkog gola, a na koju se ne žale na način da ti još jače vrate u obrani.
Zašto mi je bilo zanimljivo kako će Srbija izgledati na terenu? Jednostavno, jer je u situaciji kao i Hrvatska, na ovo prvenstvo je došla bez nekih, u prošlosti, važnih igrača i čini mi se da unatoč porazu igra Srbije izgleda puno brže, kolektivnije i organiziranije u napadu.
Moje simpatije koje su išle na stranu Srbije su vezane ponajviše za trenera, Dejana Perića. Iako smo se kurtoazno pozdravljali nekoliko puta na utakmicama nikad se zapravo nismo osobno družili, ali događaj iz Metkovića u kojem je sudjelovao Perke pokazuje svu njegovu sportsku veličinu. Sudjelujući na Kampu rukometnih golmana u Makarskoj, Perke je zamolio našeg zajedničkog kolegu, Dragana Jerkovića da ga povede do sportske dvorane u Metkoviću i da usput probaju neke neretvanske specijalitete. Naravno, hrana je bila manji problem, ali kako je Jera ispričao, dvorana je u sred ljeta bila zaključana i trebalo je naći nekog da je otvori. Nakon što se i to riješilo, Perke je ušao u praznu dvoranu, stao nekoliko trenutaka i gledao u teren, gledao u prazne tribine, a onda rekao kako je puno toga lijepog čuo o toj dvorani i atmosferi u njoj. Na kraju je dodao kako mu je žao što nikad nije imao priliku i igrati u dvorani i atmosferi o kojoj je čuo.
Bilo mi je nevjerojatno čuti da jedna takva rukometna veličina dođe u praznu dvoranu i na takav način oda određenu počast rukometu i svim rukometnim uspjesima iz Metkovića. Koliko mi to osobno znači i koliko me to dirnulo, mogu samo dočarati da prvi put, kad sam htio prepričati ovaj događaj, morao sam zastati jer me nešto steglo u grlu. Hvala Perke.
