Instant uklapanje – Balkan-Handball.com
Balkan-Handball.com

Instant uklapanje

PIŠE: SHOUP

Redovno mi dolaze gosti. Sa svih strana, a najviše iz Beograda. Kaže trener da bih mogla da napravim ekipu za prijateljske utakmice od svih dosadašnjih gostiju. Mada, mogu vam reći, bila bi to jedna dobra ekipa za sparing.

I tako moji gosti obično požele da im se spremi neko “tipično” francusko jelo. Inače, mene sve interesuje i svašta saznam, nekad i po cenu toga da moram da se služim rukama i nogama i znakovima. Dakle saznala sam – ne postoji „tipično“ francusko jelo! Iako sam dobijala raznorazne inspirativne odgovore. A kao što rekoh na početku mog „blogovanja“, „jedna regija – jedna priča“. Tako se u Bretanji jedu galete i palačinke, na Azurnoj obali čuvena „pissaladiere“, na severu muslje i pomfrit ( tolika galama oko običnog krompira), Marsej je rezervisan za riblju čorbu „boullabesse“ (mrtva trka s našom „dunavskom“), u Alzasu je to „kuglof “ i „choucroute“ (kao mamin podvarak samo nezapečen), i Baskiji riba… Znači, za svakoga i svuda nešto!

Citiraću trenera još jednom: „Nemoj da ti kašika bude važnija od tvog gola“. E dobar moto za nas Srbe gurmane, izgubljene u Provansi, bez mamine supe sa knedlama. U zemlji izvanredne kuhinje, varke su na svakom ćošku. Kebabi, različite varijacije Mek-a, metri i metri rafova sa gotovim jelima u radnjama. Ono što me iznenadilo na samom dolasku u vidu ručavanje tik u podne, postalo je moja rutina. Danas, ručam najkasnije u pola jedan. Kada je trening posle sedam, tu je banana i neko suvo voće ili keksić.

Da se vratim na svoje goste. Srpski gosti bi da im se sprema neki tart ili petao u vinu, a francuski gosti bi sarmu i paprikaš. Da ne pominjem apsolutnu nesinhronizovanost, kada ja ručam u 12h, a oni tek završili sa doručkom. Ali u tome i jeste čar. Kada lepo funkcionišemo iako činimo grupu pojedinaca sa različitim potrebama i navikama. Poput jedne rukometne ekipe. Moje recimo. Muslimanka koja jede samo „helal“ meso, Portugalka koja ne jede gluten, dve Francuskinje vegetarijanke, Poljakinja alergicna na crveno i zeleno povrće. I može li neko da zamisli naš odlazak na pripreme ili restoran nakon utakmice?

Diversity_Matters_photo_without_wording__Kaže mi bivša saigračica iz Beograda, kada je došla kod mene na nedelju dana, da sam se bas lepo asimirala. Ne verujem da je mislila na kulinarska umeća. 🙂 Pre na jezik, odnose sa ljudima i ovdašnje navike koje sam „prilepila“ za svoju svakodnevnicu. Spremam proju za „frankofone“ zvanice, mutim onu palentu i kažem joj : „Možda jesam prihvatila neke navike, ručam u 12h, jedem salatu kao predjelo, družim se sa Francuzima, ne zovem nikoga telefonom posle 21h, ali i dalje volim da dočekam srpske goste sa turšijom u ručnom prtljagu, i dalje častim u kafiću ili restoranu (a ne „fifti-fifti“ kao Franje), i dalje treniram kao pravi “Yugo” (kako nas oni zovu).” 

Otvaram frižider i shvatam da nemam sir za proju. Iz ugla frižidera mi se ipak smeši „roquefort“, budjavi sir. -„Što da ne?“

Gnječim ga na komade i ubacujem u smesu.
“Vidiš ovu proju ovde? To sam ti ja, asimilirana ovde. Srpska osnova sa francuskim mini šmekom – budjavcem.”

 

Predhodni blogovi:

KROASANI VS PRŽENICE (6)

KO JE MAZNUO ŠEŠIR?(5)

5 Comments

  1. zuTa

    16/03/2013 at 02:54

    Bas se obradujem tvojim redovima,mada te dugo nije bilo!!..jedva cekam da probam asimiliranu proju i da sparingujemo;))

  2. Jelena13

    21/03/2013 at 22:03

    Super tekst… ja sam jedna od tih sa specijalnim zahtevima da probam sve i svasta i mogu da kazem da si ispunila moja ocekivanja! Vratila sam se u Srbiju sa par kg vise! :*

  3. Pingback: Moja terasa – moja pravila! :: Balkan Handball

  4. Pingback: Balkan-Handball.com konačno otkriva ko je bloger SHOUP! :: Balkan Handball

  5. Pingback: TRAIL AVANTURA: “Žulj i pejzaži” :: Balkan Handball

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *