Žene u srcu igre: povratak Branke Mijatovič trenerskom poslu - Balkan-Handball.com
Naslovna Ženski rukometEHF EURO 2022 - ŽENE Žene u srcu igre: povratak Branke Mijatovič trenerskom poslu

Žene u srcu igre: povratak Branke Mijatovič trenerskom poslu

Zorica Radojkovic
0 komentar

‘Žene u srcu igre’ tjedna je rubrika EHF-a tijekom odbrojavanja do početka Europskog prvenstva za žene u čijem su fokusu nekadašnje rukometne zvijezde koje su s prestankom karijere prešle u nove uloge.

U osmoj epizodi upoznajemo vas s Brankom Mijatovič. Bivša slovenska rukometašica, dvostruka pobjednica Lige prvakinja, reprezentativka koja je Sloveniju predstavlja na prvim velikim natjecanjima od osamostaljenja, a danas pomoćna trenerica u reprezentaciji.

Ostalo je još samo jedan dan do početka Europskog prvenstva za žene. 16 ekipa spremno je za borbu za postolje na prvom velikom rukometnom turniru u Sloveniji nakon Europskog prvenstva za muškarce 2004.

Slovenija se kvalificirala prvi put na Europsko prvenstvo za žene prije 20 godina. Mnogot toga se od tada promijenilo, ali jedno ime je poveznica između te europske smotre i ovog osmog nastupa na europskoj pozornici: Branka Mijatovič.

Iskusna srednja vanjska igračica bila je dio slovenske reprezentacije prije 20 godina, a sada se na Europsko prvenstvo vraća kao dio stručnog stožera, kao pomoćnica Draganu Adžiću.

Branka Mijatovič dolazi iz Ljubljane gdje je i počela igrati rukomet. Sport je upoznala kroz umjetničko klizanje, kasnije je igrala stolni tenis i košarku. Kao i sva djeca u to vrijeme, s rukomet se upoznala kroz školu. Iako je danas svi poznaju kao sjajnu srednju vanjsku, to nije bila njezna prva pozicija u rukometu.

U jednom trenutku prestala je sa stolnim tenisom i košarkom i usredotočila se na rukomet.

“S vremenom sam prestala igrati stolni tenis, a i košarku jer sam zavolila rukomet i faulove koji u košarci nisu bili dopušteni. Kako sam željela igrati, ostala sam u rukometu. Počela sam u malom klubu u blizini svoje kuće, ali vrlo brzo sam se pridružila Krimu, gdje sam provela cijelu karijeru – priča Mijatovič.

Krim Mercator obilježio je njezinu rukometnu priču. Mijatovič se pridružila klubu 1993. i ostala u Krimu do umirovljenja 2003., igrajući tri finala Lige prvakinja, pobijedivši u dva, uključujući jedno kao kapetanica ekipe. Iako je tada imala različitih opcije, poziv jedne od ambasadorica Europskog prvenstva 2022 za žene, Marte Bon, promijenio je sve-

“Mogla sam tafa birati između Olimpije ili Krima, ali sam nakon poziva Marte Bon završila u Krimu . Klubje imao želju postati najbolji u Sloveniji. Kada je Vinko Kandija došao kao glavni trener to je imalo veliki utjecaj. Imali su projekt da Krim postane broj jedan u Europi i to je nešto što me natjeralo da postanem profesionalna igračica. Bilo je teško na početku, puno odricanja, ali sve se isplatilo“, kaže Mijatovič.

Rukomet je vrlo brzo postao sastavni dio njezina života, iako Mijatovič u početku nije mislila da će joj to obilježiti život. Pod vodstvom Vinka Kandije, Mijatovič i Krim su stigli do svog prvog finala Ligi prvakinja u sezoni 1998./99.

“Imala sam snove da budem profesionalna sportašica, ali nikada nisam mislila da će me to dovesti ovdje. Naravno, kako vrijeme prolazi i vi ste sve više dio vrhunske priče, vaši ciljevi su sve veći. Olimpijske igre, medalje, trofeji, veliki igrači, to je sve o čemu možete sanjati. Htjela sam vidjeti ako daješ 100% , može li se to nagraditi uspjehom. Neki snovi su se ostvarili, neki nisu.“

Branka Mijatovič uspješnu klupsku priču nastavila je i s reprezentacijom. Iako nikada nije osvojila medalju s reprezentacijom, ponosna je na svoje vrijeme među najboljima u zemlji i sve utakmice odigrala je hrabro i s ljubavlju prema sportu.

“Uživala sam biti u reprezentaciji. Mislim da smo bile dobre, ali naši protivnice su tada igrale na višoj razini. Bez obzira na rezultate, biti dio reprezentacije je kruna svega. Bile smo ponosne na ono što smo postigli. Biti izabrana među najboljima koji će predstavljati svoju zemlju. To je poseban ponos. Oduvijek sam željela igrati za reprezentaciju.“

Krim je bio okosnica reprezentacije.

“Naša reprezentacija bila je uglavnom sastavljena od igračica Krima. Jako smo se dobro poznavali i dobro igrali. Bez obzira na protivnike, uvijek smo željele pobjedu. Željela sam pobijediti. Imali smo jako dobru atmosferu u ekipi, svatko od nas je znao da smo najbolje u našoj zemlji i da je to ono što je važno kada igraš za reprezentaciju“, kaže pomoćna trenerica Slovenije.

Branka Mijatovič završila je profesionalnu karijeru 2003. godine nakon što je podigla svoj drugi trofej Lige prvakinja. Žali li zbog čega u svojoj karijeri?

“Nikad ne bih promijenila svoj rukometni put. Karijeru sam završila u Krimu s dvije europske titule pod vodstvom Tone Tiselja. Jako sam zahvalna svojim trenerima u Krimu, naučili su me mnogo toga. Iako bih voljela da moja priča nešto ranije krenula. Možda bi mi se tada ostvario san o odlasku na Olimpijske igre.“

Kada se osvrne, Mijatovič je vrlo zadovoljna svojom karijerom.

“Ipak, jako sam zadovoljna svojom karijerom. Još uvijek imam mnogo prijatelja iz tog vremena, svi usponi i padovi su me oblikovali u ovo što sam danas. Odluka nije bila laka, ali svaki igrač zna kada mu je vrijeme. Počele su ozljede i znala sam da se želim povući dok sam još na vrhuncu“, kaže Mijatovič.

Iako se od profesionalnog rukometa oprostila na kraju sezone 2002./03., nije sve bilo planirano kako se čini. Nakon što je sudjelovala na dva Svjetska prvenstva i jednom Europskom prvebstvu, Mijatovič je trebala predstavljati Sloveniju i na Svjetskom prvenstvu 2003. godine, ali umjesto da krene u lov na trofej, došla je do svoje najsjajnije medalje.

“Moj odlazak u mirovinu ima jednu anegdotu. Odlučila sam se povući nakon osvajanja Lige prvakinja 2002/03. Te 2003. godine bilo je Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj. Kako Slovenija nema veliku rukometnu bazu, dogovorila sam se s predsjednikom Saveza da pričekam dodatnih šest mjeseci za nastup na prvenstvu. Rekao sam da želim deset dana odmora početkom kolovoza i da ću se kasnije priključiti pripremama spremna.“

Sudbina je imala drugačiju odluku.

“Međutim, sudbina je imala nešto drugo na umu. Ostala sam trudna i život mi se okrenuo u drugom smjeru. Umjesto da igram na Svjetskom prvenstvu, čekala sam svoje prvo dijete, svoju prvu i najsjajniju medalju“, kaže Mijatovič.

Danas je Mijatovič majka dvojice sinova koji isu nasljedili njezinu strast prema sportu, ali su umjesto toga odabrali nogomet. Obitelj joj puno znači i uživa s njima u Grosuplju gdje danas živi.

“Nikada nisam razmišljala o tome što želim raditi nakon rukometa, to je nešto što danas govorim igračicama, da razmisle o tome. Kraj će doći prije nego što očekujete. Zahvalna sam što sam postala majka na kraju svoje profesionalne karijere jer je to potpuno okrenulo stvari naglavačke. Ali naravno, željela sam ostati blizu rukometa“, kaže Mijatovič.

Godinama nakon umirovljenja, njezini prvi trenerski koraci bili su u mini rukometu, usko surađujući s akademijom Uroša Zormana. Želja joj je bila isprobati se na tom polju kako bi vidjela može li svoje znanje prenijeti drugima.

“Završila sam sve tečajeve za trenericu i dobila Master Coach licencu. Bio mi je izazov krenuti s najmlađima. Počela sam u mini rukometu. Voljela sam raditi s djecom jer su djeca iskrena i vide se jasni rezultati vašeg rada“, dodaje Mijatovič.

Mijatovič je također bila jedna od rijetkih trenerica koje su vodile muški klub. Govoreći o rodnoj ravnopravnosti na polju gdje se promjene još uvijek sporo događaju, srušila je sve stereotipe 2011. godine, postavši trenerica Grosuplja, tada drugoligaša u Sloveniji.

“Dobila sam priliku voditi drugoligaški klub Grousplje u Sloveniji. Bilo je jako zanimljivo zbog odnosa muškaraca i žena. To je bilo veliko iskustvo za mene. Imala sam ambicije i jasne ciljeve, a njihovi nisu bili na istoj razini. Bilo je to vrijeme puno izazova i za mene i za njih. Međutim, iz tog sam iskustva puno naučila.“

Također je bila dio Krimove škole rukometa prije nego što je 2013. preuzela ulogu pomoćne trenerice uz svog bivšeg glavnog trenera Tonea Tiselja. Nakon sezone rada u najboljem slovenskom klubu odlučila je napraviti pauzu od rukometa koja je trajala šest godina.

“Tiselj me 2013. zvao da mu se pridružim u Krimu. Davali smo sve od sebe, ali ta sezona nije bila uspješna kako smo mislili da bi mogla biti i nažalost naša priča je završila. Osjećala sam se prazno nekako. Nisam se htjela vratiti u mini rukomet jer djeci morate usaditi ljubav prema sportu i rukometu, a nisam znala mogu li nakon svega. Kada osjećam da ne dajem najbolje od sebe, radije to ne radim. Tada sam odlučila napraviti pauzu od posla.“

Dok je bila van trenerskog posla, Mijatovič se susrela s još jednom stranom sporta, medijima. Prihvatila je poziv s jedne slovenske TV postaje i preuzela komentatorsku poziciju. Hobi koji joj daje nove mogućnosti, tjera je da nauči nove stvari i ostane blizu rukometa.

“Dok sam bila izvan trenerskog posla, postala sam TV komentator utakmica Krima u Ligi prvakinja i bila bih dio medijskog tima i za ovoPprvenstvo da nisam u reprezentaciji. Kroz komentiranje sam ostala u kontaktu s rukometom. To je posao koji je za mene bio nešto sasvim novo, ali imam super kolege koji me podučavaju. Ponekad se još uvijek osjećam kao igrač i imam iskrene reakcije na stvari koje se događaju na terenu, ne razmišljajući da sam na TV-u“, kaže Mijatovič.

Sve se ponovno promijenilo 2021. godine kada je reprezentaciju preuzeo Dragan Adžić. S jasnim ciljem pripreme momčadi za Europsko prvenstvo na domaćem terenu, crnogorski stručnjak pozvao je Mijatovič da se pridruži stručnom stožeru.

“Možda bih još bila na pauzi da nije bilo poziva Dragana Adžića. Imati Europsko prvenstvo na domaćem terenu je nešto posebno. Neki će možda reći da momčad nije dovoljno jaka. No, rukomet nas je naučio da uvijek postoje autsajderi koji pišu priču, a ja uvijek vjerujem u uspjeh. I ne radi se samo o ovom natjecanju nego i o razvoju za budućnost.“

“U reprezentaciju sam došla kao pomoćna trenerica u rujnu 2021. Trenerskom poslu sam se vratila nakon šest godina. Bila sam motiviran biti dio Eura čiji smo domaćini, imati priliku učiniti nešto na svom terenu. Igrajući na domaćem parketu, sjećam se kad sam igrala finale s Krimom, te utakmice ti mogu dati dodatnu energiju i samopouzdanje za koje nisi ni znao da ih imaš“, govori Mijatovič o povratku trenerskom poslu.

Kao pomoćna trenerica ima vrlo jasnu ulogu u momčadi, a s trenerom Adžićem dijeli sličnu viziju rukometa. Njezina najveća želja je pomoći igračicama da dođu do svog maksimuma.

“Željela sam biti dio toga i pokušati prenijeti svoja iskustva na igraigračiceče. Da im kažem da znam kako se osjećaju, jer sam bila u istoj situaciji u kojoj su oni sada. Komunikacija je ključ. Komunikacijom možete pronaći rješenje za problem na koji ste naišli. Ako nemate pravi tim, ekipni duh, teško je uspjeti.

“Moramo također gledati u budućnost i pronaći ključne igračice i buduće zvijezde za reprezentaciju. Sretan sam što Adžić i ja imamo sličnu viziju rukometa, a on mi je dao podršku, pogotovo što se tiče nekih obrambenih taktika“, priča Mijatovič o reprezentaciji.

Prošlo je gotovo 20 godina otkako se prestala baviti rukometom, sportom koji se od tada promijenio i u mnogočemu napredovao. Više golova, snažniji šutevi, nova pravila itd. No, unatoč svim promjenama, jedno je ostalo isto: ekipni duh.

“Rukomet je brži, igračiigračicamama je teško, ali to se s ljubavlju i strašću može pobijediti. Zato želim biti uz njih i pomoći im da prebrode probleme. Igranje kod kuće može biti ponekad biti stresno. Nije važno koliko golova zabiješ i koliko upišeš obrana, bitno je da si u ključnim trenucima jaka, da se boriš za svaku loptu i ne padaš pod pritiskom.“

Mijatovič se vratila u reprezentaciju i bit će jedna od 10 bivših zvijezda koje će sada biti u ulogama pomoćnih trenerica na Euru. Puno je trenerica koje rade s djecom i u nižim ranogovima natjecanja , a na vrhunskoj razini još uvijek nedostaju, iako se brojke mijenjaju.

“Mislim da ženama može biti teško. Za trenera je potrebno puno vremena i morate se dati 100%. To je projekt. Vjerujem da žene teško biraju ovu karijeru ili na taj put kreću kasnije od muškaraca zbog činjenice da žele postati majke, osnovati obitelj, a nemaju dovoljno vremena za to.“

“Divim se Bojani Popović. Majka je dvoje djece, trenerica je i Budućnosti i reprezentacije. Mora da je teško i vjerujem da je ona rijedak primjer nečega što bi trebalo biti lakše“ kaže Mijatovič.

Slovenija otvara Europsko prvenestvo u petak, 4. studenog, u Celju od 18 sati protiv Danske, četvrtoplasirane reprezentacije s prošlog europskog prvenstva. Težak protivnik na početku, ali jaka podrška s tribina može dati dodatni poticaj.

“Sportu je potrebna puna koncentracija, nema druge šanse ili gumba za brisanje. Morate biti u trenutku i dati sve od sebe. Glavno je zanemariti svoj ego, ostaviti po strani sve razlike kako bi došli do zajedničkog cilja. To je energija koju ljudi mogu osjetiti i ono što pokreće obožavatelje. Nadam se da će Slovenija to postići u Celju i Ljubljani. Nikada neću zaboraviti riječi Vinka Kandije: ‘To je kao borba. Kad si u padu i misliš da ne možeš više, moraš pronaći zadnji atom snage da prevladaš prepreke.“

“Nikad se nemojte prestati boriti“, zaključuje Mijatovič.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball