Balkan-Handball.com

KOLUMNA Mladena Miletića: Červajvar

Već dugo, konkretno još od onog trenutka kad je postalo jasno da će imati i drugi mandat na klupi hrvatske reprezentacije, pitam se zašto se Lino Červar odlučio vratiti u Hrvatsku. Zašto je ostavio mir i komociju Skoplja, ogromno poštovanje koje je tamo uživao, da se vrati međ’ Hrvate, taj težak i namćorast narod koji baš poput Vanje Udovičića stalno nešto kuka, prigovara i žali se? Zašto je stavio na kocku sav ugled i slavu koju je stekao u prvom mandatu na izborničkoj klupi, onom koji dugo, dugo, a možda i nikad nitko po rezultatima neće nadmašiti? Jer, drugi bi bez medalje bio promašen uza svo uvažavanje subjektivnih i objektivnih okolnosti zbog kojih Hrvatska nije rukometno moćna kao onda.

Lino Červar imao je sve tamo dolje. Najbogatiji Makedonci jeli su mu iz ruke, za njegov su stol dolazili i Minčo Jordanov i Živko Mukaetov, oduševljeni premijer Gruevski osobno mu je uručio makedonski pasoš, a kad više nisu znali kako da mu zahvale na svemu što je kao trener Metalurga učinio za preporod makedonskog rukometa, dali su mu u ruke i reprezentaciju koju bi vjerojatno i danas vodio da ga nije sustigao sirenski zov rodne domovine. Skopski kipari, nadaleko poznati po hiperprodukciji – jer drevnoj Grčkoj bili su potrebni vjekovi da podigne ono što su na Vardaru u par godina – već su se spremali za utrku tko će napraviti kapitalno djelo, Červarov kip u natprirodnoj veličini koji će se nadviti nad cijelim gradom! Da je ostao i napravio nešto veliko s makedonskom reprezentacijom, a uvjeren sam da bi onako inatljiv i uporan i to uspio, danas bi blagi Červarov lik kroz naočale s crnim okvirima gledao na Gazi Babu i Kiselu Vodu, spretni bi trgovci njegove portrete poslagali kao Titove po CD-ima Ekstra Nene i Petra Graše, i prodavali ih na Bit Pazaru po paprenim cijenama, u višim bi se razredima škola izučavala červarologija, a po velikom hrvatskom stručnjaku bio bi nazvan univerzitet i preimenovan Bulevar Partizanski odredi! U trgovinama bi se na policama nasuprot Linolade nudio i pikantni Červajvar kao nova linija najpoznatijeg makedonskog specijaliteta…

Sve je to Červar bacio u vjetar vrativši se u Hrvatsku koju je 2010. napustio razočaran u nepovjerenje javnosti i samomrzilački duh glavnog grada koji je probijao kroz novinske tekstove kao najhladnija bura kroz prozore. Da ni „sedam godina u Tibetu“ nije bilo dovoljno da nauči kritike odbijati osmjehom Dalaj Lame uvjerili smo se kad je lani pobjedu nad Francuskom proslavio obračunavajući se u prijenosu na RTL-u pet minuta s nogometnim komentatorom kojem nije mogao pogoditi prezime, a čiji tekst o našem najvećem rukometnom treneru gotovo nitko u zemlji nije ni pročitao dok mu izbornik nije napravio takvu reklamu. Uglavnom, bio je to možda i najpromašeniji nastup neke javne ličnosti u zemlji još od vremena kad je Mišo Kovač štićenicima Doma za nezbrinutu djecu u Nazorovoj pjevao „Ja nemam više razloga da živim“! Napominjem, bilo je to prije Kolindine posljednje kampanje tako da ti biseri nisu u konkurenciji.

Uglavnom, Červar je više vraćen u zemlju nego što se sam vratio, a drugi brak najviše je razočarao dugogodišnje pretendente na izborničku poziciju. Primjerice, Gorana Perkovca koji bi se prilikom svake promjene vrtio u kombinacijama, ali nikad nije izabran. Kad je shvatio da će ga prije postaviti za direktor obnove Černobila nego za hrvatskog izbornika, odlučio je olakšati dušu pa je jednom prilikom u Bitoli, u pero novinaru Zoranu Miševskom istresao žuč nazvavši Červara političarem i teškim egoistom koji „isključivo gleda osobni interes i uništava sve oko sebe samo da uspije“. To prekomjerno granatiranje prošlo je ispod radara hrvatske javnosti, a Perkovac svakako nije jedini (trener je treneru najgori vuk) koji tako razmišlja o trofejnom izborniku. No, puno bolje od drugih o Červaru govore rezultati i kad bih sada trebao izdvojiti ono najvrednije iz tog čudesnog opusa, ne bih izabrao ni svjetsko ni olimpijsko zlato, već devet gotovo uzastopnih ulazaka u polufinale, tih devet trenutaka katarze kad znaš da si nešto napravio. Možda će se pojaviti još netko tko će ponoviti svjetsko ili olimpijsko zlato, ali takav niz teško. Slike tih slavlja u nekoj budućnosti gledat ćemo uz Abbin hit „The Winner Takes It All“. Da, Červar je to, The Pobjednik, s nekoliko malih zabluda poput one da ga novinari mrze (ne, samo se volimo svađati s njim) i jednom velikom – da mu netko može obezvrijediti zasluge za zlata. Ne postoji tekst ni novinar na ovome svijetu kojem bi to uspjelo jer i za sto i za dvjesto godina pisat će da je Červar bio taj. Obilježio je barem dvadeset godina europskog rukometa preživljavajući kao u nekom trenerskom survajveru na vrhunskoj razini prije svega autoritetom znanja. I sve će mu biti oprošteno, i ona Njemačka 2007. i onaj naprasni odlazak 2010., pa čak i ako sada ne uspije. Samo jedno neće. Ako iza sebe ne ostavi epohalno djelo u kojem će sabrati sva promišljanja i poglede stečena kroz dugogodišnji rad na sebi. Ali ne o rukometu, jebeš to, o tome je već sve rečeno i napisano, nego o životu, društvu, odgoju i obrazovanju, švedskim ministrima, problemima školstva i brojnim drugima koji nas muče, a o kojima je već govorio.

Kažu da je ovo posljednje Červarovo europsko prvenstvo i pretposljednje veliko natjecanje pod uvjetom da se izbori nastup na OI. Ne znam zašto bi tako bilo ako su razlog samo godine. Sedamdeseta jest na vratima, ali izbornik djeluje svježe. Uostalom, nije li najcitiraniji hrvatski političar i danas Joža Manolić za kojeg kažu da je prisluškivao i Titov prvi rođendan? Za dva mjeseca navršit će stotu, rezervacija za grobno mjesto već mu je dvaput istekla, a nedavno je izjavio da mu je 21. stoljeće jedno od najgorih u životu! I jedini je dva mjeseca unaprijed predvidio točan ishod predsjedničkih izbora kad je sve ukazivalo na suprotno. Prema tome, gospon Lino, hvala na prvih dvjesto utakmica na klupi…

Zašto se vratio? Zašto je stavio na kocku zlatno-srebrne godine i opasnost da mu netko napiše „no Balić, no smile“? Možda zato što je bio pritisnut, možda zato što si neke poraze nije mogao oprostiti, a možda i jer su se veliki izbornik i onaj koji ga je izmislio našli na obali rijeke kao u onoj priči o žabi i škorpionu kad onaj opakiji obeća žabi da je neće ubosti, samo ako ga prevede preko rijeke. I usred prelaska je, naravno, prevari…

  • Ali obećao si da me nećeš ubosti! Sad ćemo se oboje utopiti…

– Znam, jesam. Ali to je jače od mene!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *