Balkan-Handball.com

Kolumna Mladena Miletića: Kure, ubiće te ta romantika!

Ne znam jel’ do nekog inata ili sve drugo više dosadilo, ali gledam ovo prvenstvo više nego ona prijašnja. I baš mi prija! Stvarno uživam dok gledam ovaj rukomet. Volim iznenađenja, nova lica, promjene, pa makar i na gore, ruši, vrti, samo nek’ se mijenja, a svega toga na ovom Europskom ko pljeve. Nikoga ne tjeram da se složi, Bože moj, ali nekako počela na živce ići i sva ta nostalgičarska zanovijetanja… E kakav se nekad rukomet igrao, ovo sada… Ma dobar je taj Alex, al’ tata Talant je bio bog na zemlji… Ih, kakvi su ovi danas, ne bi mogli Cveletu patike da operu… Ma nemaš više šutera ko Sarač na desnom da strpa deset po utakmici… I tako dalje, i tako unedogled. Što je reko Kojo Biber u Ranama „stalno ta priča kako je nekad nešto bilo bolje…“. Pa priznajem, i sam se nekad ulovim kad gledam tu petljanciju sa sedmercima da poželim još jednom vidjeti Pipeta Smajlagića ili Džombu kako stane na crtu, zamahne prvo glavom da pita „kako ćeš“ pa triput loptom i onda proda suhi list kroz oči ili onaj frk što ide metar od golmana pa se nekom magijom ko u serijalu Harryja Pottera vrati natrag gdje treba. Bilo je velikih šmekera, ne kažem, ali i pomislim „Kure, ubiće te romantika“, pa brzo ulovim daljinac – a blagodareći RTL-u koji prenosi gotovo svaku ne zlopatim se s raznim strimovima – upalim i vidim igru u kojoj se sve odvija filmski, munjevito, u punom sprintu, i gdje ne fali ni vica ni mašte ni ljepote ni siline, ničega po čemu je ono prije kao bilo bolje. Naravno, kad to radiš kako treba. I kad znaš koga gledati. Jer uloge na sceni u 2020. nisu podijeljene kao 2000. ili 1980. I zato je sve i zanimljivije… Povijest, srećom, nije stala nigdje.

Oduševili me Mađari, vjerojatno bi otišli i dalje da su imali bar jednog iskusnijeg poput Mate Lekaija, ali oduprijeti se svjetskim „playstation“ prvacima Dancima ili igrati onako hrabro kao protiv Slovenije i dobiti utakmicu s potpuno novom vanjskom linijom u kojoj su tri golobrada klinca iz Balatonfüredija, Tatabanye i Wisle, zaista te navodi da pomisliš „di su ovi za tri godine“? Na kraju su pukli, generacijama imaju problema kad poraste pritisak, i to ne samo u rukometu, ali nisam siguran koliko ćemo ih na to još dugo loviti jer su na popularnosti klubova izgradili sustav, ozbiljan sustav. Bog je poslao Portugalce, sa svim svojim vrlinama i manama, jer nekako su baš oni s tim svojim pomalo đubretarskim karakterom čuvenim iz fudbalskih priča bili začin koji nedostaje ovim našim rukometnim okupljanjima. Pazite, imali su 2 (slovima: dva) internacionalca, sve drugo igrači iz portugalskih klubova, vikipedija ih ne prepoznaje ili u najboljem slučaju pomiješa s nekim glumcima, a odigravaju 7 na 6 najbolje na turniru. Za primjer! Golmanu kad skoči jedna noga u Malmöu, druga u Kopenhagenu, igru vrti nekakav s naočarima ko u Maje Gojković, a trener im lažni Mourinho, u šik košulji skače i širi ruke ko Vujović i kod svake sumnjive odluke navuče ciničan osmjeh za koji bi mu najradije šamar opalio. Na terenu će pokazati sve osim respekta. U ključnoj utakmici naletjeli su na iskusnije, porazom prodrmane Slovence, ali i danski tandem Gjeding-Hansen koji voli pretvarati utakmice u privatni šou i obično se okomi na onoga tko im više prigovara. A tu nisu imali težak izbor.

Slovenci su kroz ligu napravili čudo, već sam pisao. Maribor, Ribnica, Sevnica, Velenje, Trebnje, Loka, Koper, Krško, naravno Celje… Imaš osjećaj da se u Sloveniji rukomet igra i na odmorištu Grosuplje i da će nekog sljedećeg Bombača izvući, ako treba, iz Postojnske jame! Strateški su one najbolje nakon „školovanja“ rasporedili po svim najboljim klubovima i ligama Europe, falš robu poslali u Zagreb, i sad Ljubo Vranješ ubire plodove. Neka… Treba li više nešto dodavati o tim Norvežanima? Tko se još čudi, taj ne prati, već je lani bilo jasno da igraju zapravo ljepše od Danaca i da su oni udarni val te moćne skandinavske fronte. Imaju stil, besprijekornu tehniku, vođu, gard, tim, atmosferu, sve. A živo se sjećam 2008. kad je najmlađi u ekipi bio u ranim tridesetima i teško su prelazili 25 golova po utakmici. Tko robuje imenima, taj gubi, jedino se još Španci drže sa starom gardom, do te mjere da Raulu Entrerriosu sa strahom ujutro kucaju na vrata sobe. „Treba znati kad je kraj, treba stati kad je najbolje“, pjevali su Jinxi. Červar svoje još nije otpjevao, dijelom i zbog toga što se otarasio velike prošlosti. O generaciji koja ga je stvorila pričao je samo na početku drugog mandata, u onoj smiješnoj reklami „ti Cindra moraš, moraš!!“, sad ih vrlo jako rijetko spomene. Jer, kad jednom počneš pričati samo o prošlosti i živjeti u njoj, znači da je stigao kraj. Kao Boži Maljkoviću kojem je posljednji trenerski posao bio u Cedeviti 2012. Svi su očekivali revoluciju, ali „šjor Božo“ je tih par mjeseci uglavnom pričao o danima kad je trenirao Kukoča i Rađu, pa sve skupa i nije predugo trajalo.

Za neke stvari je dobro da se ne mijenjaju, recimo ta euforija u Hrvatskoj koja bukne kao upala kad god se rukometaši približe nečem velikom. U pobjednički vlak uskoče oni od kojih najmanje očekuješ, pa se tako iz Beča s porukom „i ja sam kauboj!“ javio kolega koji je prošle godine nakon završetka SP-a pisao da je rukomet zapravo jedan dosadan, lako predvidiv sport (jesi uplatio, majstore, na ispadanje Danaca i Francuza u prvom krugu?), koji ne valja jer nije prošao u Americi (uh, što sam se potreso!) i zapravo je i s tehničke strane trivijalan (!?), na što me podsjetio ovih dana jedan grafički prikaz u kojem su Amerikanci ogorčeno zaključili kako je u NBA ligi umrla poludistanca i da se sve počelo svoditi na šutiranje trica i zakucavanja kao na All-Star zabavi. Da ne govorim o tome da je sedmerac moguće zabiti na barem sedam načina, a slobodno bacanje ekšli na samo jedno jer je svaki drugi cirkusiranje kojem će se smijati cijela dvorana. I zato živio rukomet, ovakav kakav jest, moderan i još uvijek šarmantan, nepredvidiv i važan, do te mjere da je Nijemcima kad su se vratili kući prigovoreno i to da reprezentacija nije bilo dovoljno multi-kulti jer, za razliku od nekih drugih sportova, nisu imali ni Akpinara ni Gündogana. Aferim! Jer, rukomet je samo rukomet i nikad nije samo rukomet, na što se podsjetim i ovih dana kad čujem „a je li, nismo vam dobri za glasanje na izborima, a za rukomet jesmo“. Nije daleko od istine. Hrvatska je za ovaj turnir dobrano zagrabila u hercegovački bazen i stječe se dojam da bi bez Ljubuškog i Mostara teško sastavila 16 igrača za Europsko prvenstvo. No, u pitanju je pomalo i biznis s kojim se u Sarajevu teško mire pa je nedavno za selektora mlađih uzrasta BiH postavljen upravo čudotvorac iz Izviđača, Toni Čolina. Zasad nema naznaka da će to utjecati na promjenu smjera. Autobusi će i dalje voziti uglavnom prema Zagrebu. Idu i dalje, prema još zapadnijim destinacijama. Samo se promijene putnici. I ona tabla u dnu prednjeg stakla.

KOLUMNA „Zadnji ples je možda naš“

KOLUMNA „Ne vrijeđaj časno ime gospodina Flinta

KOLUMNA „Červajvar

KOLUMNA „Jel mogu odmah da naplatim?“

KOLUMNA „Rukomet 2.0.2.0

One Comment

  1. Georgi

    24/01/2020 at 11:37

    Bravo! Izvrsno!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *