Balkan-Handball.com

Kolumna Mladena Miletića: Zadnji ples je valjda naš

Izborniče Červar, ako vam ne zvoni mobitel, to sam samo ja! Znam da su to ovih dana rijetki trenuci. Ne trebam karte za polufinale, ne bih se zahvaljivao u ime svih nas iz zapadne Hercegovine, niti mislim pametovati čovjeku koji možda nekad zvuči nesuvislo, ali dokazano zna bolje od svih aktivnih selektora. Stižete taman na vrijeme u Stockholm jer do 31. 1. Švedska kraljevska akademija zaprima kandidature za Nobelovu nagradu. Vi popunite formular. Oni neka izaberu za koje će vam je područje dodijeliti. Ako već ne može za rukomet, bit će dobro i za životno djelo.

Hrvatska je za plasman u polufinale EP-a morala pobijediti samo jednu rukometnu silu. Prvaka Europe iz 2016. Ždrijeb se, kažu, otvorio. Koga briga! Ne sjećam se da ih je netko sažalijevao kad je bio najgori mogući. I kad je suđenje bilo nepovoljnije nego u subotu. A bilo je takvo da sam pomislio kako je netko iz HRS-a nakon Kölna 2019. na adrese EHF-a i IHF-a poslao pismo sa samo jednom rečenicom. Mamićevom. „Ovo ste nam napravili sad i više nikad!“. Ne sjećam se ijednog tijesnog hrvatskog poraza, a da nije objašnjen kao pljačka i urota. Kad je obrnuto, onda je zasluženo. I vlada omerta. Nijemci se nisu ni žalili. Znaju da imaju tešku ruku.

Minimalno polufinale zamaskirat će probleme svakodnevice. Izbornik nije pobjegao od njih priznavši da je klupski sport u Hrvatskoj „pokojnik“. U divnom odijelu, dodao bih. Krojači su obavili posao. Čekaju se grobari. Do tada da nazdravimo. Kronologija uspjeha hrvatskog rukometa zapravo je povijest sustavnog dokazivanja kako sustav nije potreban. I da se može sretno živjeti i pod državom maćehom. Uz pojedinačnu kvalitetu, ponešto prkosa, strogo paženi kult reprezentacije i višak domoljublja (bolje da ga ispucaju u rukometu nego negdje drugdje), sustav bi već bio previše. Mada HRS u mandatu Tome Grahovca pokušava na svoju ruku pomaknuti stvari s mrtve točke podizanjem lige i davno eutanaziranih centara. Neka im je Bog upomoć!

Hrvatska je protiv Njemačke dobila utakmicu koju je po svim parametrima rukometa trebala izgubiti. Ne znam koja bi momčad preživjela to da do 22. minute punih deset ima igrača više, nijednog ne iskoristi i već u 28. gubi pet golova razlike. Koji bi još tim pet minuta prije kraja bio na životu sa samo tri obrane golmana i tri promašena sedmerca? Červar je na poluvremenu u svlačionici vikao poput frustriranog djeteta: „Ne priznajem poraz, ne priznajem! Nisu bolji od vas!“. Je li vam sad jasno zašto Hrvati svakog trenera koji pokuša s crtanjem po tabli odbace kao strano tijelo? No, dobro je već lani rekao Smajlagić i da je uloga trenera prenaglašena. Dalić je imao Modrića, Rakitića i Mandžukića. Gospodin Rukomet ima Duvnjaka, Cindrića i Karačića. Uz takav magični trokut ključno je zapravo ne zajebati. I pustiti ih da rade svoj posao, jer to su sve osvajači Lige prvaka, u glavnim ulogama. Pa ipak, presudno je možda bilo i novo lice Stepančića. Godinama kenjkav, do te mjere da smo mislili da će se ponoviti tužna sudbina Marka Kopljara, konačno je skinuo okove straha. I počeo igrati kao ravnopravan član momčadi. Iskopao je suigrače iz ponora.

Nismo im, priznajem, vjerovali. Klasičan previd – kadar smo gledali i vrednovali odostraga, od onog najslabijeg. Zaboravivši da reprezentacija nije nužno skup svih najboljih mogućih. I da su Francuzi zlato u Zagrebu osvojili s devet igrača! Ostertag, Abati, Kempe, golman Karaboue i stanoviti Junillon, zajedno su u finalu skupili tri minute i 50 sekundi. Kažu da je u 55. minuti netko iz organizacije, potresen rezultatom u Areni, prišao Junillonu…

  • Kartu molim, gospodine!

  • Ali ja sam francuski reprezentativac…

  • Da, da… A ja sam Lino Červar! Hoćeš li ti pokazati kartu ili da zovem redare?

  • Momenat… Onestaaaa!!!

Ovo je ludo prvenstvo, ne znaš jesu li nevjerojatniji rezultati ili vijesti koje stižu sa sjevera. Nikša Kaleb u prijenosu je priznao da je strejt, ali da bi se išao ljubiti s igračima u svlačionicu. Danski snajper Mikkel Hansen optužio je voditelje na televiziji da ga žele posvađati s izbornikom. Četvorica igrača Švedske ulovljeni su da obilaze barove i piju usred turnira. Kako nećeš piti kad izgubiš kod kuće od Portugala deset razlike! Pa opet, nevjerojatno je da se opijanje prije završetka „radnog tjedna“ dogodi baš Šveđanima, a ne recimo Hrvatima ili Srbima koji su otišli s prvenstva ekspresno, ali bez da su se međusobno posvađali!? Za Dance i Šveđane nemam drugog objašnjenja osim da je od 1. 1. predsjedanje Europskom unijom preuzela Hrvatska. Spašavaj se tko može! Posljednja unija kojom smo presjedali skončala je tako da je predsjednik došao kući i zadovoljno rekao „ja sam svoje napravio, Jugoslavije više nema“. Tko zna kakvu smo sudbinu namijenili ovim nesretnicima. Za Hrvatsku je jedini bizarni trenutak bila objava da je Šebetić otpao jer se ozlijedio, kako je navedeno, dok je – spavao!? Trljao sam oči i ponavljao da je to nemoguće dok se nisam sjetio prednovogodišnje fešte na kojoj je redakcijska kolegica diskretno nakon treće čašice šapnula: „Posljednji put kad sam se seksala, slomila sam rebro. I to donje!“. Ne insinuiram jer Luka je u suštini fin dečko, samo kažem da i krevet može biti prokleto opasno mjesto. Zasad nije plaćeno rezultatski.

KOLUMNA „Ne vrijeđaj časno ime gospodina Flinta

KOLUMNA „Červajvar

KOLUMNA „Jel mogu odmah da naplatim?“

KOLUMNA „Rukomet 2.0.2.0

Polufinalom u Stockholmu osim vraćanja trofejnog trenera 2017. na vrijednosti sad dobiva još jedan potez čelništva – angažman Drage Ćosića u press službi saveza nakon što je proslavljeni komentator koji je opjevao (i to doslovno!) brojne velike pobjede, zaključno s onima u Rusiji, nakon tolikih godina protjeran s HRT-a, i to zbog nečega za što te u Hrvatskoj češće nagrade ministarskim položajem nego izvanrednim otkazom. U tijeku je mahnita potraga za ulaznicama, a tu je Drago, štono se kaže, na svom terenu. Vidim ga s osmjehom od uha do uha ispred velebne Tele2 Arene, mada bi zgrada Akademije bila bolji meeting point, s velikim buntom… Tu ću se zaustaviti i ponoviti omiljenu poštapalicu najdražeg komentatora – to je njegova pozicija! Šalu na stranu, ali nek’ netko dokaže da Drago ne donosi sreću onome tko mu ne okrene leđa.

Ne idem u Stockholm. Ovih sudbonosnih dana potrebniji sam u domovini. Valjda se boje da se ne bih znao vratiti. Kao neki plivači iz vremena DDR-a za kojima se još traga. Važnije mi je dolazi li Ona. Gospođa. Božja providnost htjela je da novi predsjednik na dužnost stupa tek 18. 2. Dakle, prepreka nema za oproštajni nastup. Kao u Moskvi. Vidim je u dresu na postolju. Ljubi Cindrića. Skida Duvnjaku medalju i kači je sebi oko vrata. S Linom pjeva Cesaricu. S trofejom trči počasni krug kao Zvezda u Bariju. Grli u suzama zbunjenog Wiederera. Razočarat ćeš me ako ne dođeš, draga. Pa kad se svoj gospodi daš… Zadnji ples je valjda naš! (Laku noć, tebi Zagrebe).

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *