KOLUMNA Žike Bogdanovića: Rekvijem za makedonski rukomet - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA Žike Bogdanovića: Rekvijem za makedonski rukomet

KOLUMNA Žike Bogdanovića: Rekvijem za makedonski rukomet

zika.bogdanovic
2 komentari

Reprezentacija Makedonije doživljava teške dane na Svetskom prvenstvu u Egiptu. Većina onih koji su godinama dizali u nebesa makedonske rukometaše sada ih vuku po prašini. Razumljivo. Po naški. Ono što je, međutim, mnogo veći utisak od instant pražnjenja, jeste što sada svi znaju šta je problem, ali i šta je rešenje.

Dakle, vreme je da krene lov na veštice u makedonskom rukometu – igrače strance i gazde koji daju lovu kako bi napravili rezultat? Krive su zvezde koje napune novčanike i odu ostavljajući pustoš i neuviđavne gazde koje baš i ne moraju da brigaju brige Federacije i njihove planove.

Istina je kao i uvek – na sredini. Ništa nije ni crno, ni belo. Iako vreme i trenutak traži da se gađa u glavu, kako bi se ponudila kratkotrajna anestezija i skinula odgovornost.

U pravu je Brestovac. Koncept Metalurga je spasio proteklu deceniju makedonskog rukometa. Da se nije desilo to što se dešavalo na „Autokomandi“ u projektu kome se priključio Lino Červar, period od Varaždina 2009 do Zagreba 2018, ne bi bio ni približno tako dobar. Domaći igrači i stranci tamo gde mora i treba uz trenera koji razbija barijere i lokalnu uranilovku. I tako kao igrači nabubreše za evropske prilike prosečni Naumče Mojsovski koji je sa Vančom Dimovskim prodavao fazone ozbiljnim rukometnim facama, Filip Mirkulovski završi sa statusom bundesligaškog beka bez koga se ne može, Goce Georgievski se naigra Lige šampiona u mladim godinama, a da nije bio Makedonac, gledao bi je na televiziji. Od Velka i Ace Jonovskog uši su crvenele evropskim bekovima. I malo, po malo, svi su kroz te godine i 50 utakmica Lige šampiona postali igrači koji mogu da igraju protiv svakoga, a da im ruka ne zadrhti i da ne budu impresionirani. Uz ekstra kvalitet Kireta i Borka, to je bilo to.

I danas potpisujem svoje tadašnje reči da bi Makedonija igrala u Riju 2016, da Minčo Jordanov nije povukao ručnu godinu dana ranije, a Metalurg, onakav, pun samopouzdanja i prepun Makedončinje, nije krenuo u slobodan pad. Sa raspadom Metalurgom, krenula je i reprezentacija na dole, jer u „Jane Sandanski“ se radio projekat oslobođen bilo kakvog nacionalnog osnova, osim imena „Vardar“.

Od Vardara makedonski rukomet nije dobio ništa… ako se gleda iz jednog ugla. Preživeo je Stole Stoilov, iako su mnogi na „crti“ savijali čelik mnogo lakše i brže od njega. Previše vremena je potrošio Filip Lazarov. Ostali nisu ni imali priliku. Uostalom, Vardar je hteo i doneo nešto drugo. Nešto što je vredno i vanvremensko. I infrastrukturno i sportski. I uspeo je u tome. I ne postoji obaveza klubova da svoje ambicije podređuju reprezentativnim. Nigde osim u ženskom rukometu Crne Gore, klupski rukomet nije potčinjen reprezentativnom. Ni Kil, ni Vesprem, ni Pariz, ni Meškov, ni Barselona, ni Đer, ni Kielce, ni bilo ko, nigde i niko tako ne razmišlja. Domaćih igrača se sete kada treba krajcovati budžet.

Zato je sada retrogradno i ružno pozivati i prozivati da li Darko Đukić treba ili ne da potpiše za Vardar. Suština je pogođena, ali mu nije ni vreme, ni mesto. Kuća ti gori, a ti umesto da spašavaš ušteđevinu i porodične slike, juriš okolo onoga ko je podmetnuo požar. Prozivaš ženu što je novac potrošen na odlazak u bioskop, a ne na protivpožarni aparat.

Gde ste bili, šta ste radili godinama? Da li ste otvorili javnu diskusiju o tome, jeste li napravili okrugli sto na temu, makedonski rukomet juče, danas, sutra? Da li ste našli minimum zajedničkog interesa na relaciji klubovi – Federacija – mediji? Makedonija za razliku od Srbije je to i mogla, jer je ovde svaka strategija bila obesmišljena jadnom količinom novca u klubovima koji je domaće igrače terao na divlje avanture po Rumunijama čim bi stasali za bilo šta. Kakav je zaključak? Ko su neprijatelji makedonskog rukometa? Da li Vardar može da obezbedi infuziju za Filipa Talevskog ili da ga skinemo sa aparata? Hoće li ga Mihajlovski trpeti preko mere kako bi ga vratio tamo gde je bio pre klinačko-menadžerske gluposti koju je napravio odlaskom u Leven ili ćemo ga pustiti da se ugasi i ostane prosečni defanzivac koji će dobaciti najdalje do Rumunije? Kako je reprezentativac Popovski završio u Proletu, može li i hoće li Pelister da nastavi tamo gde je stao Metalurg u narednim godinama i da li je pronađen minimum zajedničkog interesa? Kako štafeta Jamajčana i Amerikanaca da dođe do medalje, a da je neusporava mali u poslednjoj izmeni od Makedonije?

A da zagrebemo još dalje, u one godine kada Federacija nije prijavljivala omladinske reprezentacije u kvalifikacije za velika takmičenja!? To je bio genocid, takva nebriga je danas dovela da NEMA IGRAČA koji su u najboljim godinama za nacionalni tim. Ovo su posledice.

Nadam se da se ova pitanja nisu rodila kada je Egipćanin Mahmud zaurlao posle svog sedmog gola na +16 protiv tima koji ne zna gde se nalazi, a na Svetskom prvenstvu je? Nadam se da su ova pitanja već bila na stolu i da se neko njima bavi.

Javnost će morati da se pomiri da neće biti kao ranije. Reprezentacija ide na dole, ali nije isto da li će padati obezbeđena užadima ili će to biti slobodan pad? To je suštinsko pitanje. Da li će za tri godine mediji pisati o rukometnim pobedama nad Grčkom i Belgijom kao nečemu epohalnom u rangu ovih pobeda odbojkaša koji postadoše heroji nacije, a još igraju neka B takmičenja? Nije nemoguć scenario.

Ono kako izgleda makedonska reprezentacija u Egiptu je poražavajuće. Ovo što nam nudi ekipa u Kairu liči na taj slobodan pad. Nikada Makedonija nije bila favorit protiv ozbiljnih reprezentacija, nikada od Varaždina, ali je uvek izvlačila mnogo više nego što može. Nacionalni naboj je bio nešto što je sakrivalo mnoge nedostatke. Nešto na šta smo svi ostali bili ljubomorni, nešto što je služilo kao inspiracija.

„Gledaj, p… ti m….kako ljudi igraju za svoju zemlju“

Odnos prema igri je bio primarni kvalitet i nije zavisio od trenera. Bilo je to pitanje grupe i odbrane ponosa jedne, generalno neuspešne sportske nacije i generacije koja je dugo, dugo, 10 godina čekala na izlazak iz mraka. Kada su izašli, bili su zveri puštene iz kaveza. Niko ništa nije morao da im kaže.

„Playstation“ generacija je reprezentativni status dobila na gotovo. Mlađi igrači su nadrukani dopaminom u ranim godinama igranja nekih evropskih utakmica u dresovima Vardara i Metalurga, uživaju u lažnim slikama, pa izgleda kao da im jedan poraz manje više sa reprezentacijom dođe kao „just another game“. Naravno da to nije istina, da je svakome stalo, ali bez ideje i spremnosti da se izađe krvavih kolena, nema ničega. Prijaće im ova terapija da vide gde su na mapi.

Kult. Da li će se on ugasiti sa odlaskom Kiretovim odlaskom? To i ne sme da bude pitanje. To je kraj.

Zato Makedoniji sada treba bolje vođenje sa klupe nego ikada u njenoj istoriji. Ako su mlađi igrači oslobođeni pritiska od rezultata, onda nisu valjda oslobođeni i pripreme za utakmicu, taktičke postavke, odgovornosti prema lopti, ideje šta i kako, zadataka u odbrani? I koliko su to mladi? Da li je moguće da već posle pet minuta ekipa ne zna ni šta igra u napadu, ni ko se brani u odbrani? Gledanje u semafor, govor tela, čekanje da se utakmica završi, „molbe“ na tajm-autu, jedna opšta nemoć… Brestovac, apsolutno, nema nikakvu kontrolu nad onim što se događa na terenu. Sve u skladu sa izjavom da će ih neko prebiti na terenu ako sudijski kriterijum bude takav i takav. Onda je bolje da ostanu u hotelu.

Nikada nisam čuo Červara da nekoga moli na tajm-autu.

S druge strane ne postoji teorija po kojoj bi ova Makedonija mogla da pobeđuje u Egiptu. Nije se rodio taj mađioničar. Nema kvaliteta. I neće makedonskom rukometu svanuti ako se Danilu polomi kičma. Koncept Federacije o jednom čoveku za sve kategorije imao je smisla. Suština je u tome da se vidi jedan dobar parcijal, dobra utakmica, tandem, par akcija, nešto kao zalog za budućnost, svetlo u tunelu. A ne da utakmica bude gotova u osmom minutu!? Pa Marokanci i Alžirci to sebi ne dozvoljavaju. Možda će Makedonija biti 23. na kraju, ali je utisak da su se svi osim eskurzije iz Urugvaja, više naigrali rukometa.

Selektor je tu da iz igrača izvuće njihov maksimum. Od Mikija Marsenića koji ponekada uhvati loptu i njome probije Gerflor tražeći naftu, i Mikija Marsenića koji jednom rukom drži Fabregasa, drugom Luku Karabatića za uvo, dok zubima uteruje loptu u francusku mrežu, nisu prošle decenije, već jedna akcija reprezentacije. Kako, zašto, u čemu je tajna? Zna onaj ko treba da zna.

Mislite o tome…

Možda vam se dopadne

2 komentari

Ljubisha 24/01/2021 - 11:00

Vrhunska analiza i rukometna lekcija o sushtini ove igre, sa zeljom i nadom da to procitaju i primene svi koji vole rukomet.

Odgovori
Velimir 25/01/2021 - 12:49

Odlicna analiza Zika, Bravo!
Kada selektor nama energije i glad za uspeh, kada ne grize nego moli, svi nedostatci ekipe izadju na povrsinu.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball