SRBIJA NA EHF EURO 2022: Sve što nemamo je vreme! - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize SRBIJA NA EHF EURO 2022: Sve što nemamo je vreme!

SRBIJA NA EHF EURO 2022: Sve što nemamo je vreme!

zika.bogdanovic
4 komentari

PIŠE: ŽIKA BOGDANOVIĆ

Reprezentacija Srbije zauzela je 15. mesto na Evropskom prvenstvu koje se održava širom Balkana. Takav ishod je izjednačavanje najlošijeg plasmana ikada kada je u pitanju srpski državni tim (EHF EURO 2014 – 15.), a kada se pogleda statistički, ovo je najlošiji nastup sa sva tri poraza i gol razlikom – 22 od 2000. godine, kada se SR Jugoslavija pojavila na EP.

Nekome će ovo biti dovoljno kao povod za poziv na ostavke, seču, metle, smene, promene, to je uvek tako posle svakog velikog takmičenja, a Balkan-Handball.com će kao i uvek u prethodnih, evo 16 godina, napisati ono što mislimo da treba da se napiše, konstruktivno, sa idejom da se osvetli sve i pruži šira slika, eventualno otvore oči i pomogne. Nismo pozivali na smene i postavljanja garnitura i selektora ni pre dve, pet, deset, 15 godina, pa nećemo ni sada, a ni u buduće. To nije naše poimanje novinarstva. To nije forte Balkan Handballa.

Niti ćete dobiti Uroševu glavu na tanjiru, niti zahtev za vanrednu Skupštinu RSS, niti će se devojke omalovažavati. Sve to možete i bez Balkan Handball.com. Ko to očekuje, neka promeni kanal…

REZULTAT I UTISAK

“Najgori, najlošiji rezultat” nije nešto što je eksplicitno važno u priči o Srbije na EHF EURO 2022. Finalni plasman odgovara realnosti kada se na kantar stave sastavi Danske, Švedske i Slovenije, pri tom imajući u vidu domaćinstvo tima Dragana Adžića, koje donosi ekstra motivaciju i dodatni kvalitet. Nije bilo realno videti ovu Srbiju u drugoj fazi. Tačka. Ova Slovenija je bolja od ove Srbije. Tačka. Ono što se očekivalo bio je bolji rukomet u pet od šest poluvremena 180 minuta u “Zlatorogu”. Nije svaki poraz za poraz, bitan je i utisak koji ostaje posle izgubljene bitke. On je gorak, loš, i tu je Bregar iskren i u pravu kada na pitanje kolega sa TV Arena Sport kaže “nismo dobili ništa”. Gubiti od Danske i Švedske nije problem ni za kvalitetnije, ali deklasiranje u slučaju Danske i pitanje na šta bi ličio krajnji rezultat da Graovac nije odigrala partiju života protiv Švedanki uz ono tradicionalno “nismo poštovali dogovor”, izgleda i zvuči depresivno. Ovo je ozbiljan udarac ako se ima u vidu da i selektor više nije nov i da smo imali korektno prvo veliko takmičenje s njim u Španiji prošle godine. Već u kvalifikacijama se videlo da je Švedska za klasu bolja, i da ona ide gore, a mi dole. Šta i u kom pravcu posle ovoga?

NOVAK ĐOKOVIĆ I “SRPSKA GLAVA”

O odluci EHF-a da se za nastup na Evropskom prvenstvu od igračica traži buster doza (tri vakcine), a evropska takmičenja i lige se igraju uredno bez toga, nije se digla velika polemika u evropskom rukometu i medijima. Možda zbog toga što niko nema tih problema osim reprezentacije Srbije? Kada je već tako onda je i jasno zašto Rukometni savez Srbije nije dizao neku preteranu frku oko toga, a zato ostaje medijima da kažu svoje mišljenje. Totalno besmisleno pravilo. U situaciji kada u halu može da uđe ko hoće, gde nema više ni “balona” ni bilo čega što odvaja igračice od drugih učesnika turnira, ne da je besmisleno, nego prosto ne zna čovek šta da kaže? Patimo kao sport od “videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu”, ali ovo je totalno kontradiktorno, jer ljudima dozvoliš da se bave sportom tokom cele godine normalno u istim tim dvoranama, a onda im postaviš uslov samo za tih 10-15 dana dok oko njih kašlje i kija gde ko stigne!?

Vakcine su iz sastava izbacile Aleksandru Vukajlović, Mariju Agbabu (Laništanin) i Dunju Tabak, koje su, po rečima selektora Uroša Bregara, bile viđene za sastav. Povrede su sprečile Jovanu Jovović i Tamaru Radojević (devojku koja bi trebalo da bude novi vođa reprezentacije), trudnoća Jelenu Agbabu. Prema istom izvoru, nema rukometašice u vodećim srpskim klubovima koja je bila spremna da primi treću dozu zarad igranja u nacionalnom dresu.

Pre nego krenemo da češljamo po ovdašnjem mentalitetu i odlukama devojaka zaplašenih vakser i antivakser lobijima, moramo da znamo da veliki uticaj na sportiste i ljude u ovoj zemlji ima, uz Nikolu Teslu, najpoznatiji Srbin svih vremena, Novak Đoković. Svojim legitimnim stavom da ne želi da se vakciniše, nesvesno, dao je primer i povukao sa sobom veliki broj ljudi koje strah ili ,ako hoćete, besmisleni strah tera na to isto. Ako se nešto ne promeni, srpski rukomet može biti i u problemu kada je muška reprezentacija u pitanju i to veoma brzo.

Ono što je već neshvatljivo, to je informacija da su se neke devojke dva puta vakcinisale, ali nisu želele da prime treću dozu!? To je već priča za sebe i to verovatno ni sledbenici Novaka Đokovića i državne anti-vakser zvezde profesora Nesterovića, ne bi mogli da shvate. Ako ste već “zatrovani”, a preživeli, onda samo radite o glavi sebi i svojim karijerama. Lekcije iz patriotizma nećemo davati. Njega shvata svako na svoj način i u krajnjoj liniji, ima izbor da čini šta mu je volja, stavljajući na kantar svoje zdravlje, uspeh svoje karijere i unutrašnji osećaj. Godina je 2022. Svako vreme za sebe i svaka glava isto tako…

A ostaje pitanje da se pita, kada već pričamo o podmlađivanju, šta bi bilo da im je selektor rekao “ti si prvi bek, ti si vođa, igraćeš 40 minuta, pravimo pravu smenu generacije”, da li bi to bila prava motivacija ili nisu pristale znajući da će imati minorne uloge i nositi vodu i lopte kao do sada? I na pripremnom Trofeju Karpata pre mesec dana, najiskusnija bekovska trojka davala je 20 od 30 golova celog tima. Neuspeh u komunikaciji je obostran.

PODMLAĐIVANJE

Dan posle završetka prošlog olimpijskog ciklusa neuspehom u kvalifikacijama za Tokio u Đeru, napisao sam da je srpski ženski rukomet već u tolikom problemu da već sutradan treba početi sa pravljenjem nove reprezentacije. Tekst pročitajte ponovo, a ovde samo par isečaka.

Svaki selektor ima pravo da bira igračice sa kojima želi da ispuni ciljeve i u većini slučajeva nije zainteresovan za ono šta će biti posle njegovog mandata, ali Savez uvek mora da bude korektivan faktor i da se pita „šta dalje?“.

Tako i sada. Ma koliko boleo neuspeh jedne generacije koja mora da siđe sa scene, ono čega su svi svesni jeste da budućnost nije ružičasta. Najblaže rečeno. Hirurški precizno treba crtati naredne godine kako bi se reprezentacija vratila u red onih koji napadaju olimpijske turnire. Hrvaticama je trebalo šest godina od debakla u Varaždinu do bronzanog Koldinga, posrtanja, odlazaka kući bez pobede, uz kontinuitet trenerski i dva solidna kluba u državi. Njihov primer je najsvežiji i najbolji. Jedna generacija je lupila o pod na EURO 2014 kod kuće, razočaranje je potrajalo, otkazi, sastavljanje tima od nepoznatih igračica je potrajalo, ništa se nije očekivalo, ali se na kraju rodio tim.

Srbija je sada u tom prvom danu posle hrvatskog Varaždina, a sopstvenog Đera. U kom pravcu ići? Da li smo spremni da ponovimo put koji smo prošli od Švedske 2006 do Beograda 2012, kada su se EURO prvenstva završavala sa 0-3, 0-3, 0-3, a o Svetskim smo mogli samo da sanjamo? Sve to vreme trajao je neki proces sa generacijama 84, 86, 88, na koji je pristigla i kadetska srebrna 90, uz neki ambiciozni Zaječar u kome su put gradile Krpež, Stoiljković, Pop Lazić, itd.

…Ili će rez biti radikalniji, pa će se uz par iskusnijih, Jovović, Simatović i klinke od 20 godina uraditi pravi reset, uz čelične živce, maksimalno strpljenje i apsolutnu podršku selektoru koji bude prihvatio da pravi i gradi makar ga već u decembru sačekala serija poraza na Svetskom prvenstvu 2021 u Španiji. Sve uz paralelni proces osnaživanja domaćih klubova u kojima bi devojke mogle da stasaju bez potrebe da beže preko granice po svaku cenu.

Taj neki novi selektor mora da prati viziju RSS, ali i da bude zaštićen kao „beli medved“, jer njegova disciplina neće biti trka na 100 metara, već maraton.

Za izgradnju jednog reprezentativca potrebna su najmanje dva olimpijska ciklusa. Da se dođe iskustveno i kvalitativno u godine kada se od tebe očekuju vrhunski rezultati. To više nije luksuz, nego moranje, jer napravljen je ogroman jaz u generaciji koja odlazi i novoj koja tek mora da se formira. Proces povratka na mapu će svakako biti duži, ali i zdraviji, i jedini ispravan.

LOS ANĐELES, VIDIMO SE

Na greškama se uči. Doduše, to nije praksa u srpskom rukometu, ali nikada nije kasno da se počne. U svakom slučaju, bila bi naučna fantastika da nacionalni tim vidimo u kvalifikacijama za Pariz 2024, a Los Anđeles 2028 biće zaključak procesa koji treba da počne od ovog jutra kada je autobus Laste pristigao u Beograd iz Đera.

Srećno svima na tom putu.

Prošlo je od tada skoro dve godine. Da li smo na tom putu? Nismo. Da li smo počeli da gradimo novu reprezentaciju Ili smo izgubili dodatne dve godine na neprihvatanje činjenice da svaki igrač ima svoj vrhunac, zenit i pad, da suštinski nemamo ništa od boljeg plasmana za 2-3 mesta ako ne postavimo novi temelj, da moramo da uradimo rez i krenemo iz početka? Na tim OI kvalifikacijama u Đeru prosek sastava bio je 28,8 godina i to je bila najstarija reprezentacija u Evropi. Dve godine posle nama je prosek reprezentacije 26.9 (bez Ćetković 27.5), sa istim nosiocima igre preko 30 godina.

Ne znam kako je Bregar zamišljao svoj selektorski potpis u Srbiji. Verovatno je razmišljao o tome da će borbe za polufinala biti moguće uz malo sreće. Godinama je gledao sa strane, gubio od te iste Srbije sa Slovenijom i verovatno rezonovao “e, kada bih ja imao te igračice”. Nažalost, došao je u vreme kada Srbiji treba nešto drugo. Nema više tih igračica. Ovakav rezime EHF EURO 2022 je bolniji način da se shvati ono o čemu smo već pisali. Ženska reprezentacija nije u istoj situaciji kao muška. U muškoj je taj „prljav posao“ odradio Nenad Peruničić. Voleli ga ili ne voleli, sporili se oko njegovih trenerskih kvaliteta, Peruničić je imao „onu stvar“ da napravi smenu generacija po cenu rezultata, da profiliše neki novi tim i lidere, a dolazak Đerone je došao kao nadogradnja za jednog Kukića i ostale. Uradio je ono što je trebalo da se uradi u tom trenutku. E, to je ženskoj Srbiji trebalo 2021. godine, a odosmo u 2023.

Šta bismo rizikovali? Sada smo 15. od 16. u Evropi. Sedamnaesti od 16. ne možemo biti. Politika “daj samo da preživimo naredni baraž” po cenu da stavimo u sastav Draganu Pešić i Veselina Vujovića da igraju i da nas izvuku je stara boljka srpskog rukometa. Traje decenijama.

OTERATI MEDIJE NIJE POLITIKA…

Kada bi iskomunicirali sa rukometnom javnošću, medijima i svima ostalima u kakvom smo problemu i šta je neophodno da bi se ponovo digli, bilo bi daleko manje zluradih komentara i negativnosti. Zamislite da Kari Pešić pre mesec i po dana nije izašao pred novinare? Zamislite da iz FSS-a objave da Piksi Stojković neće držati konferenciju za medije pred odlazak u Katar? Znam da ne možete da zamislite. Izbio bi treći srpski ustanak u Beogradu istog trena…

Novinari koji prate rukomet, a nas više nema ni za prst jedne šake u Srbiji, kao i oni opšte prakse nisu imali priliku da dođu u Staru Pazovu na završnu konferenciju pred polazak u Celje. Razlog je bio predostrožnost, iako se znalo da tamo gde se ide nema nikakvih zabrana. Umesto toga, mediji su dobili snimljene izjave. Održana je konferencija za medije bez medija!? Nažalost, to je samo rukometna praksa. Reći ću vam još nešto. Tako se ne pravi pozitivna atmosfera pred veliko takmičenje, niti iska podrška javnosti. Da je to recept, svi bi se posakrivali i niko ni pred koga ne bi izlazio.

Novinari moraju da imaju informacije. Moraju da budu obavešteni da bi ih preneli običnom svetu. Ako ih nemaju, kao što ih nemaju, neće imati razumevanje za ono što radite. Oni će po sistemu “crno-belo” udarati po devojkama i rukometu kao po poker aparatu. Za sve je u životu potreban lični, direktni kontakt, pa i da taj Bregar ne bude lik iz neke TV kutije, nego čovek koji će da komunicira sa ljudima, da ga upozna više od dva-tri novinara, sa koliko je pričao u ovih godinu i po dana sa Srbijom. Prosečan sportski novinar u Srbiji koji večeras sedi u redakciji ne zna da nabroji više od 3-4 reprezentativke i 5-6 reprezentativaca. Kada mu uvale da se bavi rukometom u moru 16 vesti iz fudbala, košarke i tenisa, i kada naleti neuspeh, on prvo uzdahne negodujući, a zatim shvati da ga nepoznavanje materije vodi tamo gde ide plebs:

“Ma da opalim ja ove bezimene, i ovako pojma nemaju. Vidi ovu Lavko, vidi ovu Stoiljković što se vuče po terenu…”.  

Lajkovi će samo pičiti, a komentari ličiti jedne na druge…

Tako funkcionišu mediji. A mediji su ti koji vam formiraju javno mnjenje.

A ko to razmišlja o medijima?

Ne zna se šta je gore. Kada je hajka ili kad ste im totalno nebitni.

“OVO JE SVE ŠTO IMAMO”

Da smo dobili nekoga osim Katarine Bojičić na ovom EP, da se mala Teodora Majkić razigrala kako treba a bilo je prostora, da nismo imali dva debitantkinje od po 28 godina koje se manje-više nisu ni oznojile, svi bi to mnogo lakše podneli.

Vakcina je deo problema sigurno, ali kao što je ona uticala kakav će sastav biti, tako su i na početku mandata samosvesni oproštaji Krpež, pa Pop Lazić, a onda i sastav kroz kvalifikacije, govorili da je Bregarova ideja daleko od suštinskog podmlađivanja.

Čuje se često teza “nemamo ništa”. Čuje se poslednjih 10 godina. Pa i ne možemo da imamo ako nekome ne damo šansu i vreme kada treba da mu je damo! Ljuba Obradović je terao sa jednom generacijom preko svakog limita jer je cilj – Olimpijske igre bio nadohvat ruke. Rezervni bekovi od po 35 godina, dok oni od 20 i nešto nisu bili ni blizu sa sličnim obrazloženjem “nemamo ništa”.

I tako dok “nemamo ništa”, devojke ne dobijaju priliku da uđu u nacionalni tim kada im je vreme, na početku dvadesetih, kada reprezentativni status treba da im da sigurnost, veći fokus na rukomet, bolji klub, finansijsku stabilnost. “Nemamo ništa” i tako jedna, druga, treća generacija odlaze u zaborav. Posle ih vadimo iz naftalina i pitamo se “otkud, bre, ova?”, a sa 26-27 godina je kasno, prošao voz. Reprezentativac se pravi godinama, jedan-dva olimpijska ciklusa, velika takmičenja, pritisak i sve što ona nose su totalno novi svet. U taj svet se ne ulazi nespreman i preko noći.

Nije Sandra Kolaković džabe vodila Lekić, Damnjanović i Tomašević sa 19-20 godina i trpela šamare na EHF EURO 2006. Da je Časlav Dinčić rekao “nemamo ništa” i 2008. godine u Makedoniju krenuo bez 20-godišnje Krpež, 23-godišnje Dmitrović, mlađu Števin, da nismo gledali Sanju, 18-godišnju Cviju, Andreu, sve u liderskim ulogama, ko bi medalju 2013. osvojio? Odnosno, da je rekao, “ma ja ću da nabacam preko njih još 3-4 starije, čisto da se osiguram. Razlika u rezultatu neće biti drastična.”

Umesto “nemamo ništa” treba reći “to nam je sve što imamo”. Priznati gde smo, jer proces stagnacije i propadanja nije nešto što ima veze sa ovom ili onom garniturom u RSS. Nije se ozvaničio kada je Milena Delić ušla u kancelariju Božidara Đurkovića, a Svetozar Stanković zvani Jaran nastavio da radi ono što je radio u RSB. To je kolektivna odgovornost svih koji su imali priliku da odlučuju ili ne urade ništa unazad mnogo godina ili najtačnije, vode bez vizije.

SVE NA STRANU, GDE JE IGRA?

Otišao je sastav kakav je otišao. Otišao je na takmičenje bez ijedne pripremne utakmice? Sa pet najiskusnijih bekova koje Srbija ima (uz hendikep povrede Tamare Radojević), sa najboljim krilima, sa najboljim parom golmana, sa pivotmenkom koja ima najbolji CV posle odlaska Cvijić i Pop Lazić. Protok lopte u napadu? Šta je sa odbranom? Kakvo je bilo trčanje? Eksperiment sa Lavko i Janjušević kao desnim krilima u situaciji kada treba trčati sa najbržim mogućim timovima na svetu? Teodora Majkić postigne gol protiv Slovenije, posle ne dobije šansu. MVP lige!?

BEZ RUŽNIH REČI…

O nekome ko igra za reprezentaciju 10 godina i ko je na to potrošio 400 dana života (više nego vojni rok u JNA) odvojen od porodice, po hotelima i halama, često pod vatrom ružnih komentara, pritisaka i nerviranja, nema se šta ružno reći. Kao neko ko poznaje dobro psihologiju velikih takmičenja i takvih “putovanja”, mogu samo da skinem kapu. Jovana Stoiljković, Kristina Liščević i Jelena Lavko su osvojile medalju za ovu zemlju. Tačka. I ništa nije neobično ako žele da igraju dok god ih neko zove, onako kako mogu, u skladu sa godinama i svim što one nose. To je stvar onoga ko ih zove. Na njemu je da kaže “devojke, hvala”, podeli ruže i plakete. Nije to nikakva izdaja. To se zove proces. Da ne odu zapamćene kao gubitnice, nazivane “babama” i slično. Svako ko obuče dres reprezentacije je za poštovanje. I nema tog ispred televizora ko više želi da postigne gol od njih na terenu. Ali isto tako, svako ima svoje vreme.

ŠTA RADIMO ZA BUDUĆNOST?

“Nemamo ništa” ili baza nam je jadna, najslikovitije rečeno. Beograd, kao trećina države je gotovo izgubljen grad za rukomet. U njemu ćemo još malo biti kao “Otpisani”, moraćemo da radimo diverzije kako bi došli do prostora za trening i škole rukometa. Svojevremeno sam tražio od rukovodstva RSS da se izbore za to da Banjica ponese ime profesora Pokrajca. Da se to traži od SO Voždovac, da RSS napravi bistu ispred hale, da se prosto narodski rečeno, uz odavanje počasti čoveku koji je prvi olimpijski šampion kao trener i igrač, “zapiša teritorija”, dok je ne titluju po nekom odbojkašu ili vaterpolisti, kako su to košarkaši uradili sa Žeravicom, Aleksandrom Nikolićem, itd. Dok nas odbojka ne istera i sa Banjole. Da li sam bio dovoljno sugestivan? Očigledno da nisam. Da li se ideja primila? Nije. Pitanje je i da li bi prošlo i da se pokušalo uz organizovanu akciju sa klubovima, medijima i lobiranje kod onih u gradu i državi koji bi mogli da pomognu, a bivši su rukometaši. Tek muški Kup je poneo naziv profesora i to na zvaničnu inicijativu počivšeg profesora Saše Markovića. Zašto sam to radio? Zato što još uvek ima verujućih budala, ali lako ćemo za mene.  

Šta je uradila ženska košarka kada je videla da će ih odbojka potpuno ugasiti? Košarkaški komentator i lik Ilija Kovačić je predložio Marini Maljković, a ova to prepoznala –  “pokret za žensku košarku”.

Već skoro pa deceniju svako žensko dete, znalo da hoda ili ne, može da proba košarku na devet lokacija u Beogradu svakog vikenda potpuno besplatno uz ozbiljne trenere po programu Marine Maljković. Uz to dobije loptu, majicu, na svakom drugom-trećem treningu se pojavi neka reprezentativka ili Marina obavezno kada je u zemlji. To im dođe kao obaveza. Svakom detetu od prvog do osmog razreda je omogućeno da se upozna sa osnovama, pa da li će se baviti dalje u nekom od klubova, to je na detetu i roditeljima, ali u pokretu mogu ostati godinama i besplatno trenirati. Ima roditelja koji nemaju. Ima ih puno. Ima dece koje ne zanima ozbiljnije bavljenje sportom, ali možda im jednog dana klikne pa se odluče. Tako se širi baza i pravi osnovna selekcija. U osnovi tako se pomaže klubovima. Benefit ogroman i jedini način da se oduprete 150 školica odbojke koje niču kao pečurke u prestonici. A “pokret” radi u čitavoj Srbiji. Marina je napravila grupu saradnika, izborila se za status, pomoć sponzora, lokacije, za svoj sport.

Gde su naši Ilija i Marina? Gde smo mi? Kakav je naš plan? Šta nudimo deci? Znamo li uopšte koliko nam ženske dece igra rukomet u Beogradu i Srbiji? Koliko se smanjio u odnosu na vreme pre pandemije ili deset godina? Bavi li se neko s tim? Možemo li napraviti isto za devojčice na barem dve lokacije u Beogradu? Ma, na jednoj. Hajde od jedne da krenemo. “Rukomet za devojčice” (svaka čast Saši Kandiću i njegovom SC Voždovac). Na Balkan-Handballu imate besplatnu reklamu dokle god živi projekat. Da izbijemo barem tu finansijsku prepreku roditeljima koji možda i razmišljaju da dete pošalju u sport koji nema rezultate već godinama? Koliko košta da se napravi projekat koji će osloboditi 100 devojčica u Beogradu uzrasta od 11 do 15 godina plaćanja članarine po klubovima? Na godišnjem nivou to je trošak pandan jednom dolasku neke islandske poluamaterske ekipe na dvomeč u Aranđelovac u Čelendž Kupu. Hvala državi i za to, i to je potrebno, ali bez ovog prvog se gasimo. Ovo prvo je razvoj i omasovljenje. Sve ostalo je efemerno. To vam prvi čin predstave ili poslednji čin drame. Koliko bismo, ako tako postavimo stvari, imali više devojčica u rukometu u periodu od četiri godine? Suštinsko pitanje. 

“Danas imamo 200 devojčica u toj i toj generaciji, hajde da osmislimo ideju, način i sredstva da ih za dve godine imamo 350.” 

I realizacija.

Krenulo se sa reprezentativnom generacijom 2004. Super, odlično. Stalo se. Nema sredstava za to. Šta radimo dalje?

Umesto zaključka…

Petnaesto mesto nije problem. Ni te vize za velika takmičenja neće biti problem, jer će se EP proširiti na 24 ekipe, igraće ga svako ko zna da hvata loptu. Kvalifikovati se na EP u budućnosti može biti samo maska, a onda naredni neuspeh povod da svi tri dana posle ispiraju usta sa rukometom i nikom ništa. Naši problemi se ne mere plasmanima u narednom periodu. Mračniji bi rekli da se mere opstankom. Nisam puno belji u prognozama, iako i dalje verujem da će uvek biti nekih devojčuraka koji će nas s vremena na vreme podsećati koliko je rukomet lep sport.

I koliko ga volimo uprkos tome što odavno više nismo rukometna zemlja…

Ljudi, sve što nemamo je vreme!

Mandatory Credit © Jozo Cabraja / kolektiff

Možda vam se dopadne

4 komentari

Misko Drobnjak 09/11/2022 - 22:20

Ziko,pohodio si u srce problema i dao niz konkretnih ideja ako ima ko da ih cuje,iliti procita.Bravo za tekst,evo tri puta ga citam vec,i pitam se treba li to pokrenuti i animirati,ne samo u BGD-u vec i u malim sredinama,a naci nacin kako im pomoci.Divno sve napisano,veliki pozdrav.

Odgovori
Darckwood 10/11/2022 - 07:27

Poluamaterska ekipa sa Islanda koja je dolazila u Arandjelovac na dvomec sa Bekamrntom… u svom sastavu ima nekoliko reprezentativki koje su pobedile Bregarovu Srbiju u kvalifikacijama za EP 2022…
Mislim da je poluamaterakj napisan celokupan tekst, gde nista nije receno vec je “prezvakano” nekoliko starih tekstova i uklopljen u ovaj.
Ovaj tekst u potpunosti oslikava zenski rukomrt u Srbiii…

Odgovori
Niko 10/11/2022 - 10:09

Da Li ljudi (zenski i muski rod) koji vode rukomet citaju sta vi pisete?
Ako nemaju nekih zamisli i projekata pa mogu da kopiraju sumnjam da ce te traziti autorska prava ako ti projekti zazive.
Sto se tice vakcinacije kao sto nas narod kaze ko prezivi pricace tako i mi vakcinisani i oni ne vakcinisani videcemo za 10-20 godina i kasnije sta je ova vakcina ucinila dobro a sta lose.
Licno sam se vakcinisao iako sam protiv ali to je bio jedini nacin de bih mogao da vidim moju porodicu.(O trecoj dozi ne razmisljam uopste)
I Oni koji su vodili institucije(Doktori) u svetu za vakcinaciju danas se kaju ali cim se jave protiv vakcine, odmah im daju neki visoki polozaj da bi zacutali.
Sta me cudi u vasem clanku je da ne postoji neka (makar i kljakava ) lista u mladjim kategorijama koji bi (koje bi bile) bili praceni cesto pozivani da rade sa strucnim kadrom saveza.
Nadajmo se da ce ipak neko procitati vas clanak i da ce pokusati da uradi nesto osim raznoraznih PLJUVACA I KRITICARA koji se najcesce javljaju

Odgovori
Neobavešten 11/11/2022 - 08:33

Bivši sam sportski radnik.Oteran iz sporta iako još imam neugašen klub.Klub sam stvorio uz pomoć rođaka razočaranog rukometnog pregaoca pre deset godina.
Mislim da je ključ loših rezultata u ukupnom sportu loš sistem organizacije sporta i zdravstva.Sistem neprilagođen uslovima života..
Pošao bih od osnovne škole kao bazičnog resursa.Fizičko i zdravstveno vaspitanje je marginalizovano.
Deca nisu obuhvaćena redovnim sistematskim pregledima svake godine.Niko se ne bavi zdravljem dolazećih generacija.Umesto preskupih stadiona,gde će biti publika i mušterije za narkotike i ko zna šta još.
DECI TREBA IZGRADITI SALE ZA FIZIČKO VELIČINE 50 X 25 JEFTINE ZA ODRŽAVANJE I NA SVAKOJ MESNOJ ZAJEDNICI PRI OSNOVNOJ ŠKOLI.
Tim salama mora da raspolaže sportski savez na teritorijalnom nivou.To mora biti neprofitno organizovano a svaki od OLIMPIJSKIH sportova mora izgraditi trenersku organizaciju sa profesionalnim trenerima plaćenim da se bave svojim poslom.Trenutna situacija sa klubovima koji su u stvari STR je neodrživa i nikuda ne vodi.U ekonomiji ima jedan princip kod finansiranja a taj je da se dugoročni poslovi moraju finansirati dugoročnim sredstvima.
Mi pričamo o zdravlju i sportu koje su procesi koji traju desetak godina a to poveravao pojedincima kao povremeni i privremeni posao.SPORT I ZDRAVLJE MORAJU BITI DUGOROČNI PROJEKTI ne mogu biti stvar kreativnih prevaranata sa jednogodišnjim mandatom.
O RUKOMETU NAMERNO NIŠTA JER DELI SITUACIJU U DRUŠTVU.SISTEMATSKI RAD SE OSLANJA NA DISCIPLINOVANE A NE NA SNALAŽLJIVE.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball