KOLUMNA: Deca su najveće bogatstvo - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Deca su najveće bogatstvo

KOLUMNA: Deca su najveće bogatstvo

zika.bogdanovic
0 komentar

PIŠE: Žika Bogdanović

Nema puno velikih priča sa ovih naših prostora unazad 10 godina, i bojim se, sve će ih biti manje. Među TOP 5 ispričanih, od Červarovog skoro pa decenijskog vozdizanja najbolje generacije hrvatskog rukometa, bile su najmanje dve vezane za ime Veselina Vujovića, prvi mandat sa Zagrebom i uspon sa Slovenijom 2016. i 2017 godine.

Iz perspektive pozne godine 2019, te neke godine 2015-2017 bile su proleće trenerske karijere Veselina Vujovića, u deceniji pre toga osujećene vrućom glavom jednog od najboljih rukometaša svih vremena, koja ga je od „alakarda“ u Siudad Realu dovela do nigdine, skopskih pendreka i kratkih tezgarenja u Zalivu.

Kada je hrvatskom i slovenačkom rukometu ponestalo love, ideje i energije, pojavio se kršni Jugosloven da podvikne, prodrma i uradi sve ono što je potrebno da se igrači dignu iz letargije, divljenja sopstvenoj senci i selfi-bodrenja.

Najgluplje pitanje koje sam u svojo novinarskoj karijeri postavio, ispolivanom vodom, pivom i šampanjcem od strane igrača, tada voljenom Vuji-deželonale, u „Bersiju“ one noći kada je Hrvatska pala za treće mesto, glasilo je:

„Da li je ova medalja došla prerano?“, aludirao sam na mladost slovenačkog tima, koji bi trebalo da raste i raste, i samo raste u godinama do ove večeri novembarske.

“ Nemam dobru procenu, ali i Nemci su osvojili zlato na EP, pa ih niko nije pitao da li je prerano. Mislim da nećemo ponoviti greške Nemaca, ali nećemo biti protiv Šveđana, Španaca i njih favoriti od sada pa na dalje…“, odgovorio je, i iskreno, i diplomatski.

Hiljadu puta sam posle te noći ponovio da se medalje osvajaju kada se ukaže prilika, kada vas Bog pogleda, kada se nebo otvori i da ne postoji šansa da se vreme vrati, a neke stvari ponove, ma koliko vi želeli ili planirali. Medalje ostaju, glupa pitanja se zaboravljaju, koliko god iz njih izbijao optimizam „najbolji rukomet dolazi odavde“ sekte.

Nikada ga više nikome neću postaviti na maternjem jeziku, pod uslovom da uopšte dođem u priliku za tako nešto. Nisam siguran da ću skoro, ali da vas ne razočaram.

A onda je usledio pad. Kada mu sečete glavu, stavite na drugi tas i to da je kao posledica fantastičnog slovenačkog Rija leta 2016, došla brza i lagana seča glave u jesen iste godine u Zagrebu posle dva četvrtfinala Lige šampiona, praktično bez dana provedenog na pripremama sa klubom. I onaj trenutak u Zagrebu, ona dokazana nesavršenost rukometa kao sporta iza crnog peškirića, posle čega je usledilo „raspeće Vujino“ na EP 2018, kada je u stvari i krenuo pad. Da ne govorimo koliko je igrača „preko reda“ dobilo šansu u slovenačkom dresu, koliko je zahvalnica podeljeno velikim imenima, nešto za šta je trebalo imati hrabrosti i što bi retko ko smeo da uradi.

Postoji ona teorija o mandatima Veselina Vujovića, da je treća godina kritična, od Slovenije do Švajcarske, od Zagreba na početku do Zagreba na kraju. Evo i sada sa Slovencima. Kažu da se momcima receptori naviknu na taj vid komunikacije i da nema više načina da se pokrenu kao što su to radili prilikom upoznavanja. To zasićenje nije samo slovenačka definicija.

Ono što znam jeste da je i obrazloženje za rastanak Rokometne zveze sa Borisom Denićem maja 2015. godine bilo isto to. Sa čovekom koji je imao drugu filozofiju, kod koga se teško ulazilo u sastav i još teže izlazilo, ali koji je imao rezultate, četvrto mesto na SP, četvrtfinale u Kataru, šesto mesto na EP, put ka Riju…

Ti slovenački igrači, pa to je neka nežna i retka biljka. Nisam sarkastičan, i ne odobravam ono „ubijanje Vlaha“, baš je bilo degute. Ali ništa manje ni „mrtvi Kaneljas“ i Blagi u Varaždinu godinu dana ranije, ali vreme i kontekst daju drugi rezultata na kraju balade. Tada su Rio i Pariz bili u svežem sećanju.

I kada pomislimo da Slovenci igraju na „zicer“ oni nas ponovo iznenade. U poslednjoj godini olimpijskog ciklusa, bum, smena selektora, ponovo! I opet se stvari stavljaju na kocku ili je ovo ipak igra na sigurno? Jednom je prošlo, sa Vujom je došla i medalja, i podmlađivanje. Da li će i drugi put biti uspešno?

I koga sada? Ako je Uroš Zorman još uvek „zelen“ za selektora, onda ćemo morati u fotošopu da dodamo po koju boru Parondu, Goluži, pa i samom Vujoviću koji je krenuo iz Sidneja. Ako postoji prostor da se angažuje neko ko je „ključ u ruke“ varijanta poput Pastora, onda je to dokaz da ništa nije prepušteno slučaju. I to ne bi trebalo da čudi. Rastanak sa Vujovićem je lebdeo u vazduhu, a Slovenija je ozbiljna rukometna zemlja. Da ne ispadne da mediji i igrači smenjuju selektore, to prepozna i uradi onaj kome je to i posao.

Dok se deca ponovo ne zasite. A deca su najveće bogatstvo.

FOTO: Slavko Kolar

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball