KOLUMNA: Večeras peva Mišel Gigu - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA: Večeras peva Mišel Gigu

KOLUMNA: Večeras peva Mišel Gigu

zika.bogdanovic
0 komentar

PIŠE: Žika Bogdanović

Reče mi jedan kolega pred finale.

„Imao sam čudan san. Sanjao sam Mišela Gigua kako peva Patrisu Kanajeu – Sve je lako kad’ si mlad, svaki pehar dobro ti stoji“.

„Ma ništa to nije“, odgovorio sam mu.

To je moja generacija, Mišel, poslednji Titovi pioniri. Ja, prijatelju, na javi vidim istu devojku koja je čistila gerflor i prošle godine u ćošku ispod novinarske tribine. Kada zažmurim, mogu tačno da vizuelizujem prostor ispred dvorane i tri meseca posle F4, binu, 98% pesama, 12 klupa za sedenje ispred tri šanka sa pivom, a o meniju u kantini za novinare da ti ne pričam. Gulaš je uvek subotom, a viršle su uvek na dan finala. Pijemo pravu koka-kolu za EU, a ne ono sirće iz Zemuna namenjeno za zemlje trećeg sveta. Između dva dana, gledamo fudbalsko finale tradicionalno i testiramo Kolsch iz čaša 0.2 u Malzmuhle pabu na Heumarktu. I na poluvremenu na kiss-camu ljube se baba i deda iz Erfurta po treći put…„, kažem ja njemu i smelo dodajem.

Sledeće godine ću pozajmiti Kilov šal, ako im se još neki fan pojavi posle totalnog ulupavanja sa Gislasonom koje će nastaviti sa plašljivim Jihom, vezaću ga preko očiju i hodati od štanda sa golmanom robotom do media centra. Samo me plaši onih 38 stepenika od vrata media centra do levela 0 gde su onih pet radnih stolova smeštenih po sredini gde sedimo ta tri dana. Ako ne polomim vrat, skidam šal i pozdravljam poimenice svakog novinara od prvog do poslednjeg. Ovi opšte prakse se menjaju, ali oni rukometni su tu i ne mrdaju već godinama. Bjorn, Kevin, Saša, Magda, Japanka Juki, Peter. Ostarismo zajedno u gradu na Rajni. Jedino se Sreten, Bole i Kubura sa Arene ne menjaju. Rade ljudi na mlazni pogon, bojim se da će ih ukrasti ovi bogatiji sportovi„.

Deja vu…

Više je dan mrmota. San ili java, izgleda da ćemo terati do 2024. Isto sve, pa ko izdrži..

U Kelnu je sve na svom mestu. Po „kelnovski“, favoriti Monpelje i Nant su igrali finale, a ovi sa papira su svoje sezone završili ranije. Ne morate da budete mnogo rukometno obrazovani da kažete da su Vardar i PSŽ trebali da igraju za titulu, ali iskustveno, parafraziraću sebe od pre par nedelja „mogli su i jedni i drugi bez pritiska, jer u Kelnu važe druga pravila“.

Dobili smo novu zvezdu, Melvina, gledali radost Južne Amerike, simpatičnog Diega Simoneta, još jednom se zapitali zašto Nikola Portner ne brani za Srbiju i kako su Džekson i Talant napravili levoruku decu. Gledali smo Kiretovo majstorstvo i lakoću postojanja u Lanxessu kojima godine ne mogu ništa i prepaljenog Dominika Klajna, koji je više animirao publiku nego igrao, simulirajući svoj raniji život iz Kila, kada je važio za najpoznatijeg nosača peškira u svetu rukometa. Ispratili smo Noku Serdarušića u penziju. Svaka čast za sve što je napravio za istoriju Kila. Ispratili smo i veliki Vardar, velike godine, uspehe, jednu fantastičnu ekipu i trenera. Uživali smo u rukopisu Patrisa Kanajea, koji je EHF Ligu šampiona osvojio sa najslabijom, po rejtingu, bekovskom postavom ikada. Zapitali smo i Jonasa Tručanovičiusa, zna li neko osim bliže i dalje rodbine u košarkaškoj zemlji Litvaniji, da je njihov zemljak jedan od najzaslužnijih za osvajanje najvrednijeg pehara u sportu koji se zove rukomet? I složili smo svi onako na media tribini, da je Dejvid Štern sigurno poslao par skauta skauta da pravdi privedu i na muke stave onog profesora fizičkog, trenera, prijatelja, ujku, oca, starijeg brata, koji je Dainisa Kristopansa, u zemlji Letoniji, prevario, zaveo i na pogrešan put poslao, kada ga je ubedio da sa 215 cm umesto vrhunskog centra u NBA postane malo manje vrhunski rukometaš na brdovitom Balkanu. Očekivali smo i malo više emocija u izjavi „feniksa“ Vidka Kavtičnika, ali ne da se Slovenac, „čovek od čelika“…

Pevušili smo sa navijačima Nanta, koji su sve i svakoga oduševili energijom i orkestrom koji su poveli sa sobom. I kada su izgubili, slavili su zajedno sa pobednicima. Na navijačkom turniru, pobedili su i ostavili tri mesta prazna iza sebe. Kada je trebalo da se podrži Monpelje u završnici protiv Vardara, pevali su „Monpeelje“ svi kao jedan. Kada je trebalo podsetiti Noku Serdarušića da je ostalo još 20 minuta u meču sa Vardarom da Daniel Narsis postigne poslednji gol u neverovatnoj karijeri, krenulo je od ljubičastih „Narsis, Narsis, Narsis“. Zbunjeni PSŽ-ovci su se prihvatili pevanja o svom igraču tek posle minut-dva, ali sa druge strane, 350 navijača Monpeljea je ćutalo. Nismo stigli da se bavimo istorijom odnosa sa „Air France-om“.

„To su, bre, navijači“, reče kolega pored mene.

„A ne ovi ljubičasti. Navijali za ove što su ih posle pobedili u finalu, a onda zajedno i proslavljali ispred Arene. Kako možeš da navijaš za drugi klub iz svoje zemlje? Gde je tu logika? To se zove turizam„, glasno i naglašeno sarkastično da primetim, sumirao je F4 dok smo lagano napuštali ispražnjen plato ispred Lanxess-a u nedelju uveče gde su sve sprave „mamipare“ odavno bile rasklopljene, a Final4 već davna prošlost do narednog maja.

Ostao je brisan prostor. Kao da ničega nije ni bilo. I kiša je počela da pada, da upotpuni doživljaj…

Bis 2019.

FOTO: „Hvala, Jozo Čabraja“

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball