Prvo je Kaleb Nikša nešto napisao. Nisam vidio. Onda je Čupić Ivan na to načisto pop… Onda su ga zašpotali da to nije lijepo. Pa se sirota Čupko povukao i ispričao. Mir, mir, mir, nitko nije kriv… Ma kog se đavola ispričavaš, bar si razbio monotonu idilu prvog kruga, pa takvog te baš hoću! Manite me više milog djeteta i družbe Pere Kvržice, za nešto više nego na prijašnjim natjecanjima Hrvatskoj treba baš drskosti i bezobraštine. Nije da zazivam tučnjavu, iživljavanje il’ šta ti ja znam, ali ako ti nešto smeta, reci, brate, nemoj u sebi držati i skupljati!
A baš su se dva „bravehearta“ pograbila, iz istog su kraja. Tako to obično biva, kad dođe do fajta prvo će hrabra srca uletjeti, ne očekujte mrtva puhala. Kaleba Nikšu pamtim po dobrom. Samo po dobrom. Bio je majstor obrane, interventni specijalac, kao krilo čuvao je najopasnije bekove, lovio kao viljuškar s obje ruke one najjače. Pamtim ga po neviđenoj hrabrosti i upornosti i kad mu nije išlo, po onoj ludoj pirueti pred sluđenim grčkim golmanom kojim je ušao u TV-špice, pamtim ga po posljednjem pogotku Nijemcima za 34:31 u nezaboravnom lisabonskom finalu 2003. koji je označio početak slavlja novih svjetskih prvaka i rađanje nove rukometne ere. Ali na kraju sam ga ipak nekako najviše zapamtio po dva trenutka. Prvi je iz jedne od onih čuvenih utakmica Zagreba i Metkovića kad je u Kutiji šibica doživio slom živaca na terenu, kad su ga morali suigrači držati jer se nije mogao smiriti i istrpjeti nepravdu. Drugi je iz polufinala Europskog prvenstva 2008. u Norveškoj s Francuzima. U strašnoj tučnjavi, godinu dana nakon onog najbolnijeg udarca Balićevoj generaciji na SP-u u Njemačkoj, francuska obrana s Dinartom i Bertrandom Gilleom nije birala sredstva. Hrvatska je iz velike bitke izašla na nogama, ali teško ranjena, a najviše Nikša Kaleb koji je od bolova jedva cijedio riječi u kameru HRT-a. Rendgen je pokazao da su mu polomljena rebra, nije igrao finale s Dancima. Po tome ga pamtim, kao što ću Čupića možda jednog dana pamtiti i po media dayu one subote u Beogradu 2012. nakon polufinala Srbija – Hrvatska. Nikad nisam vidio tako slomljenog igrača, a cijela je noć i jutro prošlo, suze su još bile u očima. Došlo mi je da potražim broj biskupa Hočevara i Sonje Biserko da ga nekako utješe. Strašan igrač, borac i emotivac…
Razumijem kad fajter poput Kaleba traži i više borbe nego što je potrebno. Ali ako ovoj generaciji nešto Hrvati ne mogu prigovoriti, to je onda da se ne bore. Možda im nekad ne ide, možda u dvobojima s najvećima fali ideje ili klasa više na nekoj poziciji, ili odlučnosti u nekim trenucima, ali igraju sa silnim motivom, to se vidi. I zato slobodno, Čupko, grakni na promašenu kritiku, jer isto bi napravio i Kaleb u tvojim godinama. Zaštiti suigrače, pošalji u vražju mater sve nas koji trabunjamo iz Zagreba, mene prvog. A ako netko ne može podnijeti da igrač, onako vruć i mokar nakon utakmice, malo i zagrmi nije trebao doći na rukomet. Eto ti kazalište, javi se Branki Kamenski i radi za Pola ure kulture.
Nisam siguran, ne pamtim, ali čini mi se da Pako Ćavar i Neno Kljaić nisu ljubili ruke u mix-zoni. Na SP-u na Islandu 1995. cijela je repka opalila silenzio stampa jer se Saračević našao na udaru kritika. Pa najpoznatiji hrvatski nogometni novinar Tomislav Židak jedva je izbjegao batine u Atlanti 1996. kad je napisao da je došlo do fizičkog obračuna među rukometašima. Pokojni Velimir Kljaić doletio je među novinare s pitanjem „Ko je ovdje Židak?“. Znojio se više nego pred Mamićem. Još su svježa sjećanja na Balića, da su živa bića pamtili bi ga i reklamni panoi od Norveške do Srbije. Francuzi su nakon osvajanja olimpijskog zlata u Londonu razvalili TV-studio. To su rukometaši, a ne Bečki dječaci. Istina, ovi hrvatski ponekad zaista djeluju kao da su na pola puta između to dvoje. Otvorio nam je Vujović oči na neki način. Djeco, lijepi ste, dragi ste, za zetove bih vas uzeo, ali rukomet često traži barabe. Do kraja jeseni doveo je igrače Zagreba do tučnjave na terenu.
Što vrijedi za zagrebaše, vrijedi otprilike i za reprezentaciju. Ponekad su prefini i previše razbijaju glavu time što će drugi misliti. Ma kad bi im samo Goluža prenio malo one svoje pozitivne bahatosti iz igračkih dana. Sjećam se čuvenih okršaja s Barceloninim štemerom Mateom Garraldom, o pa to se iščekivalo. Španjolska mrcina od 100 i kusur kila, jeo je sendviče sa živim zečićima za užinu, a tukao kao izbacivač na splavu. Ali Keta mu nije ostajao dužan. Ili kad je sjajnog njemačkog golmana Henninga Fritza probio sa sedam metara u finalu Atene 2004. nakon što je ovaj skidao sve živo i neživo. Goluža se vraća na svoju polovicu, ali ne okreće leđa, a s usana mu čitaš sve moguće psovke od majke majčine pa nadalje… E to im treba!
Što vrijedi za igrače, vrijedi i za novinare. Halo, Doha, čujemo li se? Oštrite pera ako mislite da treba, tko vam brani, još se cenzura nije vratila. A znate kako je s ovim našima… Ako je gladac, brzo dođe i jadac! Najbolje funkcioniramo kad je napeto, kad smo si na „pas mater“, takva nam je krv, ljudi. Tak bila, tak jest i tak budjet vsjegda.
