KOLUMNA Dušana Jocića: "Niš NIJE grad rukometa" - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA Dušana Jocića: „Niš NIJE grad rukometa“

KOLUMNA Dušana Jocića: „Niš NIJE grad rukometa“

zika.bogdanovic
0 komentar

Koliko ste samo puta čuli kontra konstataciju ovoj iz naslova? Šta je tu čudno, pitaće neko, za grad čija su dva vodeća kluba, Naisa i Železničar, zajedno osvojili 13 trofeja, među njima i jedan evropski i jednu šampionsku titulu. Za grad u kome se bukvalno rađala muška reprezentacija Srbije nakon osamostaljenja, odatle obezbedila svoj prvi plasman na veliko takmičenje, a ženska odigrala grupnu fazu na putu do srebra na Svetskom prvenstvu. Koji je našem rukometu podario njegovog najtrofejnijeg selektora, poslednjeg koji je na nekom velikom takmičenju doneo zlatnu medalju reprezentaciji za koju navijamo, kako god se ona zvala. U kome su rođeni, po mnogima, najbolji rukometaš i rukometašica sveta svih vremena. U koji su, samo u poslednjoj deceniji, dolazili da rade jedan Veselin Vujović, Ljuba Obradović, Jovica Cvetković…  

Za nešto manje od mesec dana biće okruglo pet godina kako je Železničar osvojio svoj sedmi i poslednji pehar nacionalnog kupa, pobedom u finalu nad Vojvodinom u Novom Sadu. Od tada do danas, niko više na domaćoj sceni nije pobedio Novosađane na Slanoj bari. Koji mesec kasnije, „Želju“ je doslovno par centimetara delilo od titule državnog prvaka, što je ubedljivo najbliže da je neko ugrozio decenijsku Vošinu dominaciju. Nakon toga, do titule je uvek stizala sa po 14-0-0 u plej-ofu.

Mnogi će reći da se od karme ne može pobeći i da je „Želju“ stigla odavno zaslužena sudbina ispadanja u niži rang, koju je na volšeban način izbegavao 2011, 2013. i 2017. godine. Nakon što je, ipak, dobio novi život čuvenim UPPR-om, neko je pokušao da sa tek prišivenom nogom, umesto da strpljivo sačeka da se tkivo regeneriše, trči za olimpijsko zlato. Megalomansko trošenje bez pokrića u onoj SEHA sezoni sa Vujom uvalilo je klub u velike finansijske probleme. Usledio je pokušaj da se racionalnijom politikom, sa budžetom nedovoljnim da se juri titula, ali drsko velikim da bi se sa njim tavorilo i samo vraćali stari dugovi – što i nije zakonska namena tih sredstava – radi na stabilizaciji i povratku ukaljanog imidža. Bilo se na dobrom putu, sa odličnim prolaznim vremenom, a onda je sa najvišeg mesta u Gradu svesno sahranjen niški vrhunski sport.

Višestrukim smanjivanjem budžeta za sport i zakasnelom isplatom čak i tog, mizernog iznosa, Niš je za samo jednu sezonu ostao bez čak šest superligaša, sa Naisom kao jedinim preostalim u dvoranskim sportovima, i to isključivo zahvaljujući entuzijazmu i agilnosti njenog predsednika, međutim već ove sezone klub koji je decenijama u vrhu srpskog ženskog rukometa, ali je, ruku na srce, već 14 godina bez trofeja, nalazi se u zoni ispadanja, u nimalo bezazlenoj situaciji pred završnih sedam rundi šampionata. Primera radi, u sastavu koji je 2013. godine postao vicešampion sveta, Naisa je imala čitavu jednu postavu svojih bivših rukometašica, danas, na spisku selektora Bregara za predstojeće okupljanje u EHF nedelji, jedan je od retkih domaćih superligaša koji nema nijednu A reprezentativku.  

Da je Niš zaista grad rukometa, da li bi moglo da se desi da se Železničar vrati u najpogrešnije moguće ruke, iste one koje su ga pre samo šest-sedam godina dovele na ivicu gašenja? Od kojih čak i trećerazredni niški igrači, kao od kuge, beže o okolna manja mesta, a čak ni poltronski istupi u medijima ne mogu da spreče ponižavajući iznos dotacija od Grada. Da li bi čitava anestezirana javnost, brojne klupske legende, članovi Skupštine, koja se nije sastala nijednom od leta 2021, nemo posmatrali kako klub koji nema ni mlađe kategorije, ni direktora, ni sportskog direktora, ni generalnog sekretara, niti jednog sponzora, prestaje sa izmirivanjem UPPR-a kao primarne obaveze zbog opasnosti od stečaja, dospeva u dvomilionsku blokadu računa, zbog koje ne može da primi čak ni finansijsku pomoć države, ali ni da opravda gde je i kako trošio novac u prethodnoj kalendarskoj godini, zbog čega su se za njegovo poslovanje zainteresovali nadležni inspekcijski organi? Kako takmičarski dospeva na ivicu ambisa čak i u Super B ligi Istok/Zapad, gubeći od Vlasotinca, Negotina, Kraljeva, Loznice, dok za njega igraju, uz sve poštovanje, samo dečaci koji nisu imali gde da odu, a koji su, opet, kadrovski, jedino čime Železničar danas raspolaže i koji, zajedno sa svojim trenerom, ove sezone nisu dobili ni dinara ionako simboličnih stipendija…

Da li bi jedan Tuta Živković, ovih dana nimalo nezainteresovan za stanje u „Želji“, sedeo u gradu bez bilo kakve, makar i savetodavne ili počasne funkcije u klubu čija je najveća legenda? Da li bi najtrofejniji niški klupski trener, koji je Naisi doneo svih šest pehara u njenoj istoriji, Svetislav Jovanović Beli, sedeo u gradu bez ikakvog rukometnog angažmana? Da li bi Joška Petković pravo iz gore pomenute „Željine“ istorijske sezone otišao u penziju? Da li bi se tek tako prešlo preko želje najperspektivnijeg srpskog trenera Đorđa Teodorovića da se vrati u Niš, toliko velike da prvo nije mario ni za niži rang, a onda se upustio u, na neuspeh unapred osuđenu, avanturu u ženskom rukometu?

Pritom, njihovim poslom u Nišu više niko ni ne želi da se bavi. Posle generacije koja je igrala krajem prošlog veka, iz koje je „poslednji Mohikanac“ bio preminuli Vladimir Piki Stanojević, jedini od svih koji su u tom periodu igrali za Železničar da se školovao za trenera i danas se aktivno bavi tim poslom jeste Miljan Manić, prošle sezone kormilar Topličanina, danas Vranja?! Ni sa igračima nije mnogo svetlija situacija. Oni, ponikli u „Želji“, koji danas nešto znače u inostranstvu mogu se prebrojati na prste jedne ruke. Darko Đukić je u Vardaru, Mihajlo Mitić u Bidasoi, Davor Basarić u Finskoj, Nemanja Pribak, već u jeseni svoje velike karijere, u Izraelu… Ostali, koji žive u Nišu, svi sa trocifrenim brojem nastupa za Železničar, svakog popodneva se potrpaju u dva automobila i putuju u Leskovac, na treninge Dubočice…

Godinama je hala Čair bila omiljeno „orlovsko gnezdo“. Antoligijska je utakmica sa Češkom 2008, ali i one pre toga sa Makedonijom i Islandom, kao i mnoge nakon toga, ali poslednji takmičarski meč u niškoj dvorani reprezentacija Srbije odigrala je još juna 2018. godine protiv Portugala, u baražu za Svetsko prvenstvo. Javna je tajna da je postojala velika želja da tekuće kvalifikacije za EP izabranici Tonija Đerone otvore u Nišu protiv Finske, ali je iskazana neozbiljnost na organizacionim sastancima odvukla ljude iz Saveza u Novi Sad, gde će „orlovi“ za koji dan dočekati i Norvešku.  

Pre četiri sezone, koliko god da to jeste bilo nepravedno prema ostalim sportovima, rukomet je bio jedini koji je mogao da uđe u halu Čair, u kojoj je, zbog učešća „Želje“ u SEHA ligi, tokom nekoliko meseci bila postavljena gerflor podloga. Danas, rukomet je jedini sport koji ne može da uđe u Čair, jer, verovali ili ne, reklame zalepljene na parketu preko linije šesterca, za Kup Radivoja Koraća, čekaju finalni turnir kupa i u ženskoj košarci, koji će se na istom mestu održati za mesec dana, iako to nikog živog u Nišu ne interesuje, a u međuvremenu će dvoranu Čair puniti i Milica Pavlović, Peđa blizanac, Petar Grašo…

Niš je grad košarke. To je teza koju ovde svako malo proturaju oni koji su i najzaslužniji što su košarkaške ekipe Crvene zvezde i Partizana jedine koje danas mogu da se vide u Čairu, iz koga su njihove sekcije u rukometu, odbojci, futsalu, do pre samo par godina, izlazile pognutih glava. Iako Niš nikada nije imao ni vrhunski košarkaški klub, ni vrhunske igrače – do pojave Stefana Jovića, samo rođenog u Nišu, stasalog u nekim drugim sredinama, ni reprezentativca. Iako danas nema člana ni prvog, ni drugog ranga takmičenja, a lokalni derbi najbolja dva tima u trećem rangu, baš minulog vikenda za vreme Kupa, pratilo je sa tribina, i slovima, 17 ljudi.

Grad rukometa? To je samo ofucana floskula, koja više, nažalost, baš ništa ne znači…

Dušan Jocić je urednik sportske redakcije Narodnih novina iz Niša i dopisnik MozzartSport. Izveštavao je sa najvećih rukometnih takmičenja, Evropskih i Svetskih prvenstava.

Možda vam se dopadne

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball

 

Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball