KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Velika četvorka! Bezobrazluk je tražiti više od ovoga... - Balkan-Handball.com
Naslovna Analize KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Velika četvorka! Bezobrazluk je tražiti više od ovoga…

KOLUMNA MLADENA MILETIĆA: Velika četvorka! Bezobrazluk je tražiti više od ovoga…

zika.bogdanovic
3 komentari

Blago ovom portalu s takvim urednikom. Koji na početku Europskog prvenstva napiše da nema sretnijih u tom našem balkan-handball mikro-kozmosu od novinara koji prate hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Nasekiraju se tu i tamo zbog nekog porazića od vječnih krvnika Francuza, naljute se na ponekog suca, a i to sve rjeđe, kad ne zaštiti Vorija ili okunu izbornika kad ponosno „pokaže“ i brani drvenu medalju. Ali sve se to odvija na visokoj razini, u high society, daleko od prvih otpadnika s velikih natjecanja i društva koje prati te smotre samo preko TV-a ili neta. Koliko svako novo polufinale vrijedi znaju oni koji pamte pad hrvatskog rukometa u ponor nakon olimpijskog zlata u Atlanti, koji se sjećaju kapitulacije pred Slovencima u Zagrebu 2000. i gubitak OI u Sydneyu, koji su okusili „magareću klupu“ na EP-u u Švedskoj 2002. kad je tadašnja SR Jugoslavija s 12 po turu nalupala generaciju koja će godinu dana kasnije postati zlatna. I započeti eru koja traje i traje…

Koliko će ta era još trajati? Tko će ga znati! Nema logike da traje još dugo. Ne zato što se u hrvatskom rukometu loše radi, ma radi se odlično. Ne zato što nema novih talenata, ma ima ih. I nadam se da će novo polufinale, već šesnaesto na velikim natjecanjima u povijesti hrvatske reprezentacije, šesto uzastopno na europskim prvenstvima i četvrto zaredom u Golužinom mandatu, utjecati da se na rukomet upiše bar jedno dijete više nego na hokej (božemeprosti, pa neće valjda za deset godina sva djeca po Zagrebu lupati samo palicama po paku!). Zlatna era hrvatskog rukometa mogla bi uskoro završiti jer je državi i društvu u kojima živi ulaganje u razvoj sporta postala zadnja rupa na svirali, a trofejni rukomet u ravni sa savateom, softbolom, gvošom i ostalim garažnim zajebancijama. Dok hrvatske mušterije Poljaci grade mega-ligu, a Makedonci od Skoplja stvaraju rukometni Manchester, Zoran Gobac i društvo već godinama kleče pred državom i gradom Zagrebom da im se izgradi rukometni dom gdje se neki novi balići, metličići, duvnjaci… ne bi sklanjali stolnotenisačima, ili još gore, Flaši i njegovoj ekipi s Trešnjevke koji su pošteno platili da bi malo bacili nogać pod krovom dvorane i tako prošetali svoje trbušaste mješine. Ali da vas time ne zamaram…

Prije velikog obračuna Hrvatska – Poljska, neslužbenog četvrtfinala EP-a, pogledao sam „revijalku“ Švedska – Francuska, utakmicu koja bi imala daleko veći značaj da se Šveđani dan ranije nisu raspali kao bugarska skupština protiv Poljaka. Uzgred, moram primijetiti da raspad sistema u Skandinavaca zna biti i gori nego u nas Balkanaca (tri primjera: Danska protiv Hrvatske na OI u Londonu, Danska protiv Španjolske na SP-u Barceloni i ovaj švedski krah protiv Poljaka). Uglavnom, završilo je +2 za Šveđane, kao da su htjeli poručiti „vidite što vam se moglo dogoditi“. Ma objesio bih se o redakcijsku vješalicu da su Duvnjak i društvo ovisili o volji trikolora i da im se ovi smiju dok igraju s Poljacima „za kup kralja Gustafa“.

Odlučivali su sami o svojoj sudbini, što je uvijek i s kim god da igraš privilegija, a posao su odradili profesorski. A Poljaci su izgledali ozbiljnije nego ikad, njemački trener (prošlo je 70 godina od 2. svjetskog rata, znači da bismo oko 2065. mogli dobiti hrvatskog trenera na klupi Srbije ili srpskog na klupi Hrvatske) upristojio je već pomalo zapuštenu reprezentaciju koja je uz podršku navijača bila spremna poginuti za polufinale. Ali i Slavko Goluža je pokazao da raste sa svakim novim turnirom. Kad nije išlo, promijenio je obranu, prvi put na turniru izvukao adut s Vorijem na prednjem i razbio polet i sigurnost poljskog napada. Iskreno, sumnjam da će doseći genijalnost pokojnog Velimira Kljaića, ali Poljsku je riješio za respekt.

Ostala je velika četvorka. Francuska, Danska, Španjolska i Hrvatska dominiraju posljednje desetljeće svjetskim rukometom, s tim što je Hrvatska uspjela promijeniti i cijelu generaciju i opstati u vrhu. U tom svjetlu ni četvrti uzastopni poraz u polufinalim ne bi bila tragedija. Pa što? Objektivno, šanse su manje nego lani na SP-u protiv istog suparnika u Španjolskoj, pa čak i u odnosu na EP 2012., tada također protiv domaćina. Danski dream-team s 15.000 navijača u svom kutu, „leteća topovnjača“ bez ijednog promašaja na ovom EP-u, koja je usto još i štedila na municiji nakon što je riješila Španjolce na startu drugog kruga… Tražiti pobjedu u tim okolnostim od igrača i izbornika bio bi veliki bezobrazluk. Ali dobro, ne treba se predati, bitno je i pošto si kožu prodao…

Kad je 1989. splitska Jugoplastika prvi put došla na Final Four Kupa prvaka u München, profesor košarke Aco Nikolić, savjetnik tada mladog Bože Maljkovića, ispraćajući igrače iz svlačionice rekao je: „Deco, samo nemojte da izgubite 20 razlike…“. Na kraju su osvojili, prvi od tri uzastopna. Sport je zbirka čuda, zato ga i volimo…

Možda vam se dopadne

3 komentari

zuta 23/01/2014 - 10:39

Savrseno!

Odgovori
Q 23/01/2014 - 17:23

…klap, klap, klap,…

Odgovori
ivan 23/01/2014 - 18:48

mladene, puno je važnije da savez učini sve da omogući razvoj rukometa u sredinama iz kojih dolazi najviše talenata i da oživi neke pozaspalče sredine- metković, split, pula, bjelovar, rijeka… nego da se još jedna kula babilonska sazida u metropoli.

Odgovori

Ostavi komentar


Korisni linkovi

Izbor urednika

Najnovije

Copyright © 2023 Balkan Handball