Izgubiti od Norveške je odjednom u Hrvatskoj postalo čudo, da ne kažem tragedija, a istina je da Hrvatska još uvijek drži stvari u svojim rukama i sama odlučuje o svojoj sudbini protiv Islanda. Ideja je bila dobra, da se s 5-1 obranom norveške napadače udalji od gola, ali su na kraju isplivale neke hrvatske slabosti: Kako je ponestajalo snage (što me čudi, već u drugom kolu), tako su Norvežani lakše pronalazili put do gola i na kraju se prstom upire u golmane, dok ja apsolutno stajem u njihovu obranu. Ni Omeyer, ni Šterbik, ni Landin ne bi puno pomogli umjesto Alilovića i Stevanovića kad napadači imaju gotovo otvoren put do gola.
Norvežanima su pomogle i neke sitnice u hrvatskoj obrani: Iako se radi o igračima koji igraju u ponajboljim svjetskim klubovima, protiv Norvežana su igrali u dubokoji i širokoj formaciji (kaže Saračević „18 metara od krila do krila u obrani“), za razliku od igre u klubovima gdje većinom igraju 6-0 obranu. U takvoj igri, do izražaja je došao nepravilan položaj nogu u trenutku kad norveški napadači dolaze u kontakt. Noge su bile postavljene paralelno s gol crtom, a ne dijagonalno, nadalje, ruke su bile prenisko kao u western filmovima, umjesto u visini prsiju. S takvim položajem tijela, već u startu bi kasnili s reakcijom na finte napadača i kad bi reagirali, Norvežani su već bili sa strane obrambenih igrača koji ih više nisu mogli zaustaviti, nego su ih samo mogli gurati u stranu što ih je koštalo s nekoliko isključenja. Simptomatično je što su iste greške radili i Mamić, Brozović, Slišković, Gojun, Šebetić…
Sam sebi postavljam pitanje kako je moguće da boksač teške kategorije skakuće lagano oko svog protivnika, kako to isto može raditi jedan MMA borac teške kategorije, karataš ili hrvač, dok hrvatski igrači u obrani noge drže gotovo statično i paralelno s golom? Mišljenja sam da to niije problem ni Babića, ni Metličića, a niti su taj problem nasljedili od Goluže. Usudim se reći da je to problem sustava, kako hrvatskog tako i šire, što se sve manje njeguje igra u formaciji 3-2-1 u kojoj se uči kretanje naprijed-nazad, u kojoj je osnova igra jedan na jedan u obrani, a poslije toga zatvaranje prostora suigraču iza leđa. Očito će ove sitnice dati mnogo posla novom koordinatoru za muški rukomet u Hrvatskoj, Ivanu Baliću, da se pozabavi radom s mladima i da se pojedine vježbe ili pomagala koje mnogim trenerima izgledaju nepotrebne ili dosadne, opet uključe u rad. Za početak, jeftino, a efikasno za rad nogu – vijača!
