Table of Contents
Dvometraš iz Brežica, slovenska hobotnica među rukometnim vratnicama Urh Kastelic, je na nedavno održanom U19 Svjetskom prvenstvu u Rusiji opravdao svoj status nade slovenskog rukometa. U devet je utakmica u Ekaterinburgu nadmašio konkurenciju i završio prvenstvo kao najuspješniji, sa ukupno 114 obrana. Osim toga, bio je vrlo bitna karika svoga tima u dolasku do srebrne medalje, a pronašao je vremena da publiku zadivi još jednim talentom – žongliranjem. Dojmove sa prvenstva, ali također znane i neznane detalje svoje karijere i života povjerio je za Balkan-Handball.com pred početak nove klupske sezone u dresu Maribora.
IZ VINOGRADA NA RUKOMET
Što je bio dječaki san? Koje su te profesije privlačile kao klinca?
Kao dijete sam sa bratom i susjedima igrao nogomet, a već tada su me stavili na gol jer sam bio najmlađi. Ali imao sam i želju svirati neki instrument jer mi je bila zanimljiva slovenska domaća muzika, posebno ansambl Avsenik, pa sam tako počeo svirati trubu.
Kako je rukomet ušao u tvoj život? Zašto baš rukomet?
Imam tri godine starijeg brata, a kao i svi klinci htio sam raditi sve isto kao i on. Zato sam i ja stalno doma molio da mi dozvole da igram rukomet. A rukomet je već bio u familiji, tata je isto nekada igrao. Dosta je utjecalo i to da je tada, kada sam ja počeo pratiti sport, u Sloveniji rukomet bio baš sport broj jedan, kada je Slovenija bila druga na Europskom prvenstvu, a Celje je osvojilo Ligu šampiona.
Ali ima jedna zanimljiva priča, moja oklada sa ocem kada sam imao devet godina. Kako mi imamo doma vinograd, okladili smo se da mogu početi trenirati rukomet ako na berbi grožđa prenesem 30 brenti; bila je to mala brenta za dijete. Ja sam ih tada odnio 60, ali baš je na oštroj uzbrdici je taj naš vinograd, jer sam htio igrati rukomet.
Imaš li vremena i za neke druge interese, hobije?
U stvari nemam baš puno vremena jer sam tek završio srednju školu, a sad ću poćeti učiti za fakultet tako da stvarno nemam nekih posebnih hobija. Ali kad imam nešto slobodno idem kući da provodim vrijeme sa familijom, ako imam bar dva dana onda idem u Dalmaciju na more gdje baš uživam; stvarno volim more.
Od koga dobivaš najviše podrške da ideš dalje?
Najviše podrške mi daje familija. Daju mi je uvijek kad je teško, kad mi ne ide. Uz mene su kad trebam razmisliti o sebi i životu; sve je to potrebno na putu da ostvariš neke stvari. Jer bitno je da na kraju svega ostaneš i dobar čovjek, da imaš nekog s kim možeš pričati i o životu ne samo o rukometu. Baš mi to treba jer sam već sa 15 godina otišao od kuće i jako sam vezan za familiju; njihova mi je podrška najbitnija.
Koji ti je životni moto? S kojim bi stihovima/izjavom/pjesmom/knjigom ili nečim petim usporedio svoj dosadašnji život i karijeru?
Nemam neki posebni moto, ali se držim dvije stvari: Dobro se dobrim vraća i Nikad nikome ne napravi što nećeš da on tebi napravi. Ali mislim da je važno to da se nikad ne zadovoljiš. Ja za svaku utakmicu sebi kažem moglo bi bolje i vrlo je bitno da i kad je dobro nađeš stvari koje bi mogao napraviti još bolje. To je put ka napretku, uvijek moraš htjeti i željeti više, bolje.
BITI GOLMAN
Kad si krenuo s rukometom, je li tvoja želja bila da budeš golman ili je netko drugi ‘osjetio’ da se na toj poziciji možeš dokazati?
Rukomet sam počeo igrati sa devet godina. Naravno da sam prvo htio biti igrač, ali kako sam bio mlađi od svih na treningu dvije godine i nisam bio nešto jak, bilo mi je teško ići na treninge. Svi su bili bolji od mene jer su već trenirali 2-3 godine.
Na gol sam došao potpuno slučajno. Jedan trening nismo imali ijednog golmana pa sam odlučio sam da odem na gol kad sam već imao nešto feelinga od nogometa. I baš sam dobro branio, još bitnije osjećao sam se sretno i tako sam ostao na golu. Ali kako imam dva metra i dan-danas me ponekad vuče da bi išao u napad i igrao na beku – uz smijeh će Urh.
Čiji ti se stil branjenja najviše dopada? S kojim bi slavnim vratarom usporedio svoj stil branjenja?
U stvari mi je teško reći za stil od nekog posebnog golmana. Ja baš rado gledam sve golmane i od svakog pokušam nešto naučit, ali kad sam i sam visok volim da gledam ove više golmane poput Landina, Šterbika, Alilovića, Bittera… Najviše poštujem Landina jer je u ovim mladim godinama za golmane već sada među top tri golmana na svijetu i konstantan je kroz cijelu sezonu. A ja još nemam potpuni stil, moram puno toga popraviti i unaprijediti ako hoću da i sam postanem dobar golman. Baš zato gledam sve golmane jer od svakog mogu puno naučiti.
Postoji li trener koji je odigrao posebnu ulogu u tvojoj karijeri?
Sigurno je svaki trener imao neku ulogu u karijeri, ali moram izdvojiti Hermana Wirtha koji je radio puno sa mnom u Celju tri godine. Iako nisam bio u prvom planu u prvoj ekipi, on mi je davao veliku podršku da treniram i da vjerujem u svoje mogućnosti. Uvijek je bio sa mnom kada je bilo teško, ‘gurao me’ prema naprijed. Moram još izdvojiti i Luku Kisoveca koji je također dosta radio sa mnom na individualnim treninzima,a sada se nadam da će ove dvije godine sa mnom dobro raditi Aleš Anžič pa da još napredujem.
IZ RUSIJE SA SREBROM
Iza tebe je SP u Rusiji. Kako bi ocijenio svoje i ekipne izvedbe?
Kao prvo moram reći da sam zadovoljan sa medaljom, ali tužan sam zbog toga što nije zlatna jer ne igra se često finale. No, neke stvari koje Francuzi imaju a mi nemamo su vjerojatno odlučile prvaka svijeta. Na kraju svega moram reći da je srebro velik uspjeh obzirom na to kakvu malu bazu igrača imamo i da nemamo ni jednog igrača koji može sa 11 metara zabijati golove s beka kako to imaju druge ekipe.
Sa svojim sam igrama prosječno zadovoljan, moglo bi to puno bolje. U stvari najteže je to jer nismo imali nikakvih treninga za golmane, nikog iskusnog koji može da mi pomogne. Još smo na početku prvenstva imali problema s drugim golmanom pa sam tako morao dvije utakmice biti jedini golman u sastavu. Na kraju kad vidiš francuske golmane kojima svaki putKaraboue kaže gdje tko šutira i tako, osjećaš se malo loše jer znaš da si ti sam za sve, nemaš nikog da ti pomaže. Tu je samo trener koji te bude zamijenio ako ne braniš dobro, ali na kraju je ispalo tako da kad me ekipa najviše trebala obranio sam one lopte koje sam morao i tako smo došli do finala. Možda bi otišli i do kraja da smo finale otvorili malo drugačije.
Je li ti branjenje pred Andrejem Lavrovom učinilo ovo SP nešto posebnijim?
U stvari nisam osjetio nikakve posebne emocije jer se i onako pokušavam što više fokusirati na igralište, nego na to tko je došao da me gleda. Ali možda sam malo i hito da se dokažem, kada sam znao da me gleda čovjek koji je osvojio u rukometu sve, o čemu i sam sanjam. Šteta što nisam imao prilike da ga i upoznam, kad vidiš nekoga tko je osvojio tri olimpijska zlata i bio jedan od glavnih za njihovo osvajanje, znaš da je to netko koji je baš živa legenda.
Je li te netko od protivničkih igrača posebno imresionirao svojom igrom? Čije je udarce bilo najteže braniti?
Na ovom prvenstvu me impresionirala nevjerojatno brza polukontra i kontra Islanda, a i kompletna momčad Francuske. Stvarno imaju vrhunski sastav. Jak pivot i dosta su me oduševili srednji, dakle Richardson (koji poput Minnea šutira najbolje jer nikad ne znaš gdje će, jer uvijek nešto novo napravi) sa svojom brzinom i sam Minne koji je protiv nas obje utakmice dobro odigrao. Mislim da Francuska ima fizički najmoćnije igrače, ali moram pohvaliti i sve svoje jer su se borili do kraja i pokazali sve što znaju.
Smatraš li da je all-star ekipa mogla izgledati i nešto drugačije?
O all-star ekipi neću puno reći, ali siguran sam da bi mogli birati i najboljeg obrambenog igrača. Kad se vidi tko je najbolji lijevi vanjski i da nije ni igrao dvije najbitnije utakmice, mislim da je sasvim jasno kako u stvari funkcionira IHF. Ali to nije moja briga, samo ću reći da sam sretan za obojicu svojih suigrača što su dobili nagradu za svoje dobre partije na ovom prvenstvu.
Publiku si u Rusiji tijekom poluvremena upoznao i sa nečim specifičnim – žongliranjem na poluvremenu. Postoje li rituali koje činiš i pred svaku utakmicu?
Nemam nekih posebnih rituala. Ovo žongliranje mi više znači da se fokusiram na loptu tijekom poluvremena kad ima dosta vremena da se ohladim. A i baš je dobra vježba za mene, kao i za publiku kojoj se to svidjelo. Nekih rituala nemam, jedino sam na ovom prvenstvu prije utakmica slušao četiri pjesme koje su me posebno motivirale.
BUDUĆNOST RUKOMETA
Često se vode rasprave o tome je li bolja balkanska ili skandinavska škola golmana. Za koju misliš da će dominirati u narednim godinama?
Uf, baš dobro pitanje, teško je ovdje reći… Ali mislim da će ipak prevladati skandinavska jer se sad puno brani takoreći napamet, što Skandinavci rade. Oni ne čekaju, idu u jedan kut sa svom snagom i tamo lopta ne može proći. Meni se kod skandinavske škole sviđa to što idu u špagu i tim potpuno pokriju niske lopte.To je zaista pametno za visoke golmane jer još uvijek možeš gore da hvataš lopte. Ali treba ti takav trening da to naučiš; u Sloveniji nema takvog trenera da te to nauči.
Diskutira se i o uvođenju shot clocka u rukomet. Kakav je tvoj stav prema tome; kako bi to moglo utjecati na igru sa gledišta golmana?
Ja mislim da je to pametna stvar, jer pravedno je da svaka ekipa ima isto vremena za napad. Za golmane bi to bilo još bolje jer bi se više ovisilo o njima. Bilo bi još više adrenalina kad bi bio shot clock i kad bi znao da baš sad trebaš obraniti; stvarno želim da se to uvede u rukomet.
Slovenski rukomet ‘izbacuje’ sve više talenata. Očekuješ li zbog toga uskoro i boom rezultata seniorske reprezentacije?
Da, za ovako malu državu imamo baš velik broj vrhunskih rukometaša. Ako pogledamo A reprezentaciju, svi su oni bitne karike u najboljim svjetskim klubovima i svake godine dođe neki biser kao što je u prošloj bio Janc. Tako da mislim da će imati reprezentacija dobar roster za osvojiti novu medalju. To slovenskom rukometu i treba kako bi se vratili sponzori.
AMBICIOZNI MARIBOR
Trenutno te u klubu trenira Vujin prethodnik Denič. Što se očekuje od nove sezone?
Da, u Mariboru se puno i dobro trenira. Klub je ambiciozan, tako da se u ovoj sezoni očekuje da sezona bude bolja nego prošla. To znači u Sloveniji ostati u igri za obje titule, a u Europi da se prođe u grupnu fazu.
Koliko ozbiljno Maribor može zaprijetiti dvojcu Celje – Velenje?
Teško je to sada reći, ali ako ne budemo imali problema s ozljedama kao prošle godine i vrate se Špelić i Sok, te igrači koji se vraćaju nakon ozljeda budu u pravoj formi, mislim da možemo svaku utakmicu biti težak protivnik. Naravno da ćemo dati sve da pobjedimo u svakoj utakmici; moramo u ligi svaki puta ići maksimalno, igrati na 110%.
Što si postavio kao osobni cilj u ovoj sezoni?
Kao osobni cilj sam si zadao da se izborim za minutažu i opravdam je te da napredujem kako u branjenju tako i fizički da dobijem snagu. I neka Bog pomogne da ne bude ozljeda pa da se uspijem dokazati u seniorskoj kategoriji i uzeti sa svojim timom koju titulu. A u privatnom životu prvenstveno želim uspješno započeti na fakultetu – zaključuje uvijek skromni Urh, velika nada slovenskog rukometa.
Za Balkan-Handball.com,
TOMISLAV LAURIĆ
